Na istom putu kao i uvijek

2024.

Više od stoljeća stara povijest naše političke linije vidjela je trenutke unutarnjih poteškoća, gdje je jasnoća našeg smjera bila djelomično zamagljena pojavom stavova koji su bili u suprotnosti s našim političkim tezama, našom doktrinom i našom praktičnom tradicijom, koje su očuvale generacije naših drugova i drugarica. Takve tendencije, koje se isprva manifestiraju prikriveno, a kasnije postaju sve otvorenije, najčešće su bile plod frakcija formiranih oko operativnog središta partije. Zbog toga smo već u i drugim prilikama govorili o “frakcionaštvu odozgo”.

Moramo priznati da je naša partija u posljednje vrijeme prošla kroz teško razdoblje, a rezultat je bio raskol, koji nam je bio nametnut kao jedina alternativa podložnosti personalističkom oportunizmu koji je zavladao unutar organizacije. Još jednom moramo primijetiti da se trenuci slabosti u našoj političkoj partiji, čini se, ponavljaju sa sličnim karakteristikama, kao da je budilica povijesti bila nemoćna zaustaviti povremeni zvon oportunizma i ideološkog konformizma vremena.

Takve krize, koliko god bile bolne, bile su i bit će barem djelomično neizbježne, sve dok dominacija kapitala nad čovjekom ne bude posvuda revolucijom srušena od strane proleterske klase. Ovaj fenomen početne unutarnje degeneracije zapravo je prirodna posljedica utjecaja koji buržoaski ideološki otrov još uvijek uspijeva uvući u naše redove u ovim vremenima dugotrajne i mračne kontrarevolucije. Svakako, uvijek smo težili organskom stvaranju okruženja koje je žestoko antiburžoasko. Naši redovi su kompaktna skupina komunista ujedinjenih u borbi za ostvarivanje neposrednih i povijesnih interesa proletarijata. No, svjesni smo i praktičnih poteškoća u stvaranju ove teorijske slike koja se mora sukobiti s neprijateljskom stvarnošću današnjice.

U Komunističkoj Partiji, koju uporno smatramo prefiguracijom budućeg društva, militanti pronalaze okruženje u kojem ono što nazivamo “bratskim obzirima” nije samo težnja, već bitan uvjet. To znači da se u partiji govori samo istina, a od drugova se podrazumijevaju samo konstruktivne i iskrene namjere koje su bez skrivenih namjera i zakulisnog politikanstva. U ovakvim je uvjetima partija jaka i neuništiva. Ali ako, iz bilo kojeg razloga, ovaj stav oslabi ili bude u opasnosti od nestanka, dužnost cijele partije postaje rad na ponovnom uspostavljanju pravilne ravnoteže i sklada. Te slabosti ponekad mogu proizaći iz samog centra stranke i uzrokovati vrstu štete koja, dugoročno gledano, potkopava unutarnji život naše organizacije. Si parva licet, to je ono što se dogodilo u Rusiji 1920-ih, i ono što se dogodilo ovoj Partiji 1973.: to je frakcionaštvo odozgo, a posljedice su uvijek teške. I ovoga puta ponovila se ista priča. 

U tekstu od prije nekoliko desetljeća, osvrćući se na krizu koja je prošla kroz našu partiju s teškim posljedicama, napisali smo: „Smatramo da je najučinkovitiji način korištenja stranačkih snaga u cjelini jedinstven način rada koji se oslanja na “bratskoj solidarnosti i uzajamnom uvažavanju drugova.” Stoga konačno vraćamo u muzej prapovijesti, također i u muzej proleterskog organiziranja, one današnje destruktivne metode (koje su u pokretu uvijek bile prisutne samo zbog povijesne nezrelosti) ‘borbe’ između drugova i frakcija, gdje se ne koriste samo oružja demokracije i prebrojavanje glava, nego i pretjerivanje i polemički ekscesi; do te mjere da bi se lijeva frakcija morala nositi s osobnim napadima, klevetama, ogovaranjem, manevrima između istaknutih vođa i manipulacijama toliko hvaljenog članstva.”

Razlozi za komunizam jači su od svakog pokušaja da se oni pokopaju, čak i onda kada ti pokušaji dolaze od onih koji pokušavaju smiješnom prikazati našu znanstvenu kritiku robe, najamnog rada, političke ekonomije, a time i političke države. Uklonili smo idolizaciju države, razotkrivajući je kao ništa više od organiziranog nasilja dominantne klase nad potlačenom klasom. Naš program također će zahtijevati revolucionarno nasilje i diktaturu proletarijata kako bi se mogao ostvariti. Ali čak i ukoliko tranzicijsko društvo vidno pribjegava obilježjima starog svijeta, besmisleni kult nasilja sigurno neće postati model ponašanja. Kao marksistima, smatramo da su nam riječi “autoritaran” i “libertarijanski” strane i sa sigurnošću tvrdimo da se po završetku proleterske diktature niti jedna politička vlast neće moći održati.

Svjesni što se krije iza strašila autoriteta radi autoriteta, znamo da će najbolji protuotrov svakom personalističkom neredu biti komunistička partija organizirana na temelju autentičnog organskog centralizma. U njoj će disciplina koja čini da naši redovi marširaju zbijeno i složno biti plod komunističke strasti i osjećaja odgovornosti svakog druga. Svijest i sigurnost svakog suborca ​​će rasti u grupi, i učinit će suvišnim ritualne pozive na red od strane nadobudnih kaplara. Prevladat ćemo svako smiješno pribjegavanje disciplinskim mjerama.

Odstupanja od kursa organskog centralizma uvijek nastaju kao posljedica različitih prijedloga na taktičkom planu, gdje je teže naći jedinstveno rješenje. Teško je, ali nije nemoguće. Naša povijest, naši tekstovi, od Marxa nadalje, već imaju sve odgovore, potrebno je samo uložiti trud kako bismo ih pronašli. Tome su nas naučili naši stari. Kada, umjesto toga, očekujemo da najbolji odgovor dođe od visokog i neupitnog tumača doktrine, a od organizacije da se prilagodi njegovim direktivama na temelju jednostavnih i tjelesnih poziva na disciplinu, tada ćemo se naći izvan Ljevice, u društvu sa Staljinom.

Komunisti su željni borbe i znaju kako se disciplinirati kako bi se Partija mogla suočiti sa svojim nasilnim i okrutnim klasnim neprijateljem. Ali svijet koji oni žele, i koji će neizbježno doći, bit će svijet bez klasa i političke vlasti. Komunisti žele sudjelovati, u određenoj mjeri, u ovoj svijetloj budućnosti upravo ovdje i sada. Takva budućnost, uzgred, već djeluje usred ruševina buržoaskog svijeta, koji će umrijeti jer umrijeti mora. Mogućnost doživljavanja obnovljenog organskog i skladnog zajedništva sada se nudi militantima u redovima njihove Partije, Međunarodne komunističke partije, koja se i danas nalazi na istom putu kao i uvijek.

1974.

Iz “Il Partito Comunista” 1 (rujan 1974.)

Novine Il Partito Comunista i organizirana mreža militanata koji su se okupili i koji se još uvijek okupljaju oko njih, rezultat su selekcije koja se dogodila tijekom provođenja “teškog rada na obnovi revolucionarne doktrine i partijskog organa u kontaktu s radničkom klasom, izvan sfere personalizirane politike i izbornih manevara”. To je posao koji je poduzela komunistička ljevica u Italiji nakon sloma Komunističke internacionale 1926., koja je završila kao žrtva staljinizma i iskrivljene teorije “socijalizma u jednoj zemlji”. Priča o pravoj rekonstituciji revolucionarne klasne partije neizbježno je obilježena tim povremenim odabirima koji, u organizacijskoj sferi, izražavaju pojašnjenje, definiranje ili jednostavno stavljanje na dnevni red glavnih pitanja teorije, programa, taktike i unutarnjeg ustrojstva i funkcioniranja stranke, s čime sama stvarnost, a ne ljudska volja, tjera partiju da se suoči s njom, da je ponovno afirmira i formulira na sve precizniji način.

Komunistička Ljevica u Italiji krenula je putem obnove partije nakon 1926., prije svega ponovnim potvrđivanjem punog značaja elemenata koji su poduprli pobjedu u Rusiji i formiranje Treće internacionale na njezinom 2. kongresu 1920. Apsolutna nužnost klasne političke partije organizirane na globalnoj razini na centraliziran i nefederalistički način i utemeljene na marksističkoj teoriji i doktrini, koja se smatra nepromjenjivom; nužnost nasilne revolucije i diktature proletarijata, koju u prvom licu vodi klasna partija; reafirmacija, protiv prevladavajućeg staljinizma, teze, vrlo žive u Lenjinovo vrijeme, da pobjednički proletarijat u jednoj zemlji mora podrediti sve svoje napore postizanju proleterske pobjede na svjetskoj razini, s posljedičnom hijerarhijom globalne komunističke partije koja mora biti: Komunistička Internacionala—partija na vlasti—proleterska država. U ponovnom utvrđivanju tih ključnih pozicija, Ljevica je nužno morala marširati protiv staljinizma, ali odvojeno od drugih pozicija i grupa koje su iz kolapsa Internacionale izvukle lekciju da se treba suprotstaviti centraliziranoj partiji i jednostranačkoj diktatorskoj državi; “antistaljinističkih” pozicija i skupina koje su zapravo označile povratak na KAPD-ističke pozicije koje su poražene na 2. Kongresu Kominterne.

Još jedno od temeljnih stajališta Talijanske Ljevice bilo je da niz objektivno nepovoljnih događaja koji su obilježili tijek proleterske revolucije između 1917. i 1926. nije bio jedini uzrok degeneracije Internacionale. Postojao je i niz subjektivnih slabosti, koje se mogu sažeti kao: niz praznina u procesu formiranja Internacionale i partija koje joj pripadaju, proces koji su zahtjevi neposredne bitke učinili nesavršenim; nedostatak razrađenosti i reda na području taktike, u usporedbi s boljševičkim majstorskim naporima u obnovi teorije i programa; neispravna organizacijska praksa od 4. kongresa naovamo, koju smo osudili kao opasnu i kao vjesnicu organizacijskog raspada (spajanja, infiltracije, simpatizerske partije, itd.); i konačno, neispravan način vođenja partije i organiziranja njezina rada, koji je počeo dobivati ​​maha oko vremena rješavanja njemačkog problema 1923. i prevladao u Internacionali pod nenormalnim izrazom – “boljševizacija”. Ljevica je iz ove povijesne tragedije izvukla pouke sastavivši kritičku bilancu cjelokupnog rada Internacionale od 1920. do 1926.; bilanca, usput rečeno, već sadržana u našim Lyonskim tezama s 3. kongresa Talijanske komunističke partije 1926.

Ovakav pristup pitanju nužno je izazvao još jedan razlaz povijesnih puteva između naše struje i Trockog i ruske oporbe koja je odbacila našu bilancu iz materijalnih razloga, a svakako ne zbog nedostatka volje s naše strane. Godine 1945., sa svršenom činjenicom prelaska Rusije i staljiniziranih stranaka u tabor kontrarevolucije, također u fizičkom smislu, rekonstitucija revolucionarne komunističke partije na gore spomenutim osnovama ponovno je stavljena na dnevni red. Do tog vremena put kojim smo mi išli, i put kojim je išla trockistička ‘Internacionala’ i oni koji su se vratili u spontanizam, razišli su se u svim pogledima i više nije bilo povratka. Stoga nije bilo moguće upotrijebiti generički antistaljinizam različitih pregrupiranja kao osnovu za novu organizaciju. Umjesto toga, u Političkoj platformi iz 1945., izneseno je povijesno iskustvo talijanske ljevice i na tom putu, opremljen dvotjednim novinama Battaglia Comunista, i njihovim teorijskim novinama, Prometeom, započet će “težak posao”.

Razdoblje nakon Drugog svjetskog rata natjeralo je Partiju da se suoči s nizom specifičnih problema u pogledu taktike i opće perspektive. Ključna točka u ovom ogromnom zadatku, obavljenom između 1945. i 1952., bila je izrada Karakterističnih teza partije 1952. godine, koje su predstavljale osnovu za učlanjenje u samu partiju. Oni koji nisu prihvaćali Karakteristične teze u cijelini automatski su se našli izvan organizacije. Nitko ih nije morao izbaciti. Budući da se nisu slagali sa zaključcima koje je partija izvukla u različitim područjima djelovanja, sami su je napustili. Mogli su, prema riječima naših teza iz 1965., krenuti bilo kojim drugim putem koji se razlikuje od našeg. Uzeli su jedan od njih i prate ga i dalje, a na kojoj udaljenosti od partije nije naša briga.

Iako je, što se tiče revolucionarne krize, stanje 1964. bilo amorfno i potpuno mrtvo, sama činjenica rasta i konsolidacije partijske organizacije oko dvotjednog izdanja Il Programma Comunista (međunarodne cirkulacije) vratila je nazad na partijski dnevni red potrebu rješavanja problema koji su bili vezani uz njezine višegodišnje zadaće i način unutarnjeg funkcioniranja organizacije. Opet će okolnosti, a ne volja ove ili one osobe, izbaciti u prvi plan određene probleme koji će se, iako već pokriveni u stotinu i jednom proglasu iz 1920. godine, sada morati jednom zauvijek riješiti. Naime: organizacijski problemi s kojima je bila suočena rekonstruirana partija, sa svojom sada znatno smanjenom mrežom. Ovoj nužnosti pristupili smo na uobičajeni način, ne uzimajući u obzir mišljenja pojedinaca ili skupina, već gledajući u prošlost i budućnost, tražeći odgovore na današnje i sutrašnje probleme. Između 1964. i 1966. poduzeli smo procjenu organizacijskih iskustava svjetske komunističke partije između 1848. i 1926. i uskladili je s marksističkom metodom ponovnim uspostavljanjem različitih čimbenika koji definiraju bit komunističke partije: teorija, program, taktika i organizacija. Iz tih iskustava izvučeni su objektivni i definitivni zaključci koji su sažeti u tezama iz 1964.-66., koje opet morate ili prihvatiti ili odbaciti u cjelini jer ne predstavljaju rezultate nečijih upitnih promišljanja, bilo vođa ili članstva, već proizlaze iz cjelokupnog načina razmišljanja Ljevice u rasponu od pedeset godina.

S ovom novom prekretnicom na putu rekonstitucije partije koja je sada postavljena, organizacijske posljedice ovog čina bile su u određenom smislu sekundarne i zapravo nisu bile važne. Neki, možda dosta njih, otišli su. I oni su bili slobodni ići bilo kojim putem kojega su odabrali. Nije poduzeta nikakva akcija ni da ih se istisne, ni ponovno privuče. Naši su se putovi razilazili i još uvijek se razilaze, a razilaženje je sažeto u monolitni blok teza i izjava koje tipiziraju Ljevicu.

U tezama iz 1964.-66., u kojima je skicirana i sažeta povijest partije, opis partijske organske dinamike sažet je u sljedeće izraze:

“Provjera partijskih članova u organskoj centralističkoj shemi provodi se na način koji smo uvijek deklarirali kao suprotan moskovskim centristima. Partija nastavlja brusiti i usavršavati razlikovna obilježja svoje doktrine, svoje akcije i taktike jedinstvenom metodologijom koja nadilazi prostorne i vremenske granice. Jasno je da svi oni kojima su neugodna ta razgraničenja mogu jednostavno otići. Ni nakon preuzimanja vlasti ne smijemo priznati prisilno članstvo u svojim redovima. Svi teroristički pritisci na disciplinarnom polju stoga su izvan ispravnog značenja organskog centralizma; oni čak kopiraju svoj vokabular iz zloupotrijebljenih buržoaskih ustavnih oblika, poput sposobnosti izvršne vlasti da raspušta i ponovno sastavlja izabrane formacije – sve oblike koje već dugo smatramo zastarjelima, ne samo za proletersku partiju, nego čak i za revolucionarnu i privremenu državu pobjedničkog proletarijata” (Teze o povijesnoj dužnosti, djelovanju i strukturi Svjetske komunističke partije, 1965.).

Dakle, za Marxa, Lenjina i Ljevicu, zadatak brušenja partijskih teorijskih, programskih i taktičkih kardinalnih načela uvijek bi za posljedicu mogao imati stvaranje organizacijskih pukotina i podjela. Kada na toj osnovi dođe do raskola, to je rezultat pojavljivanja različitih političkih pozicija i to je prirodna, organska i povijesno pozitivna činjenica. Ali u organskoj centralističkoj shemi, odnosno ispravnom marksističkom poimanju unutarnje dinamike stranke, korištenje organizacijskog pritiska kao načina rješavanja unutarnjih razlika promatra se kao metoda koja, malo po malo, kvari samu prirodu partije. To je gledište koje teze bez oklijevanja sankcioniraju kao ono koje proizlazi iz povijesnog iskustva.

Između 1970. i 1973. povijest je na partijski dnevni red stavila razne probleme. Prema našoj klasičnoj metodi morali smo se uključiti u racionalnu i objektivnu potragu za rješenjem, koje bi potaknulo ili jednoglasnu suglasnost cijele organizacije ili jasno razgraničenje suprotnih pozicija i posljedično spontani, prirodni i organski organizacijski raskol. Ali čitav niz materijalnih razloga spriječio je da se metoda koju smo oduvijek branili, a koja je kodificirana još 1965. godine, provede u praksi. Ono što je nužno korišteno bila je suprotna metoda, vraćanje na dnevni red, unutar organizacije, prakse političke borbe, ideološkog terorizma i organizacijskog pritiska na militante koji su se deklarirali u apsolutnoj suglasnosti oko većine temeljnih partijskih pozicija i koji su u potpunosti prihvatili izvršnu disciplinu unutar organizacije. Korištenje ovih metoda osiguralo je da izbor koji je sada iznjedrio novine Il Partito Comunista nastane, po prvi put u povijesti partije, ne kao dobrovoljni odlazak elemenata koji se nisu slagali oko nekih temeljnih stavova, već kao službeno protjerivanje elemenata koji su izjavili da prihvaćaju cjelokupno taktičko, programsko i teoretsko nasljeđe komunističke ljevice.

Korištenje ovih metoda protivno je u praktičnom smislu partijskim tezama o organskom centralizmu; što znači da je u suprotnosti, s obzirom da te teze nisu teoretski luksuz, jedinoj metodi koju je povijest odabrala da u praksi izgradi snažnu, kompaktnu revolucionarnu organizaciju koja je potrebna proletarijatu da postigne svoju emancipaciju. Partija nije nastala takvim metodama; s krvavim lekcijama povijesno iskustvo nas je naučilo barem toliko. Naprotiv, jednom kada izgubi jedno od svojih glavnih “jamstava” da će ostati na ispravnom putu, svoje interne radne prakse – treći aspekt ponovnog oporavka oportunizma u Moskovskoj internacionali koji je osudila Ljevica – partija se otvara i odstupanjima u programsko-taktičkoj sferi.

Ne naša volja, već materijalne činjenice iscrtale su naš put do ove točke; otvorena obrana svih klasičnih i nepromjenjivih pozicija ljevice kao jedinog temelja na kojem se organizirana mreža klasne partije može ponovno sastaviti i učiniti kompaktnom i moćnom. Prisiljeni zabilježiti postojanje dviju organizacija, koje nismo niti uzrokovali niti željeli, nemamo što ispisati na našem stijegu osim naše potpune odanosti i vjere u tradiciju Marxa, Lenjina i Komunističke Ljevice, kodificiranu u tezama poznatima redom kao Rimske teze, Lyonske teze, Karakteristične teze iz 1952. i Teze o organskom centralizmu iz 1964.-1966. Moramo tvrditi da je samo na tim nepromjenjivim i nepovredivim temeljima nastala i rasla Međunarodna Komunistička Partija, te da samo na tim osnovama može opstati i jačati.