Stambeno pitanje u Rumunjskoj, prvi dio

Stambeno pitanje predstavlja problem koji buržoazija nikada neće moći riješiti. Nedostatak pristupačnog stanovanja, maleni stanovi, širenje slumova, nedostatak zelenih površina, katastrofalna prometna situacija, nepodnošljivo zagađenje u gradovima i ishitreno dovršavanje zgrada (koje se zbog nekvalitetnih materijala ubrzo mogu raspasti) stalne su društvene boljke kojih se kapitalizam ne može riješiti.

Iz tih razloga stambeno pitanje utječe na društvo u cjelini, no ne pogađa sve klase na isti način. I sitna buržoazija i proletarijat uvelike su na udaru rastućih troškova života, ali njihovi interesi i željena rješenja stambenog pitanja značajno se razlikuju. Za mnoge proletere, stambeni prostor koji zadovoljava njihove najosnovnije ljudske potrebe ostaje nedostižnom iluzijom. U međuvremenu, sitna buržoazija je uljuljkana u neskladan, reakcionarni san o pretvaranju svih u vlasnike nekretnina. Sloj radničke aristokracije također sudjeluje u ovoj sitnoburžoaskoj iluziji. Za buržoaziju je stanovanje izvrstan izvor zarade, gdje se profit i renta isprepliću zagrljeni kao na kakvom pompoznom vjenčanju.

No čim se strgne veo dominantne ideologije, izranja elementarna istina: klasni interes proletarijata ne sastoji se u težnji da se svi članovi društva pretvore u kućevlasnike. Kao što nas je učio Engels, rješenje stambenog pitanja pronaći će se tek nakon revolucije, procesom ukidanja privatnog vlasništva i prevladavanjem suprotnosti između grada i sela.

„Stambeno pitanje moći će se riješiti tek kada se društvo dovoljno transformira da započne s ukidanjem suprotnosti između grada i sela – suprotnosti koju je današnje kapitalističko društvo dovelo do vrhunca. Daleko od toga da može ukinuti tu suprotnost, kapitalističko društvo je, naprotiv, prisiljeno da je iz dana u dan povećava […] rješavanje stambenog pitanja neće istovremeno riješiti i društveno pitanje, nego će tek rješavanje društvenog pitanja, odnosno ukidanje kapitalističkog načina proizvodnje, omogućiti rješavanje stambenog pitanja. Apsurdno je željeti riješiti stambeno pitanje, a istovremeno željeti održati velike moderne gradove. Veliki gradovi današnjice, međutim, bit će ukinuti tek ukidanjem kapitalističkog načina proizvodnje, a kada se to bude događalo imat ćemo sasvim drugačijih zadataka od toga da svakog radnika opskrbimo malom kućom u njegovom vlasništvu.” (Engels, Stambeno pitanje)

Osobitosti stambenog pitanja u Rumunjskoj

Rumunjska je imala neobičnu povijest stambenog zbrinjavanja radnika koji su migrirali u gradove u potrazi za boljim životom. U vrijeme Gheorghea Gheorghija-Deja i Nicolaea Ceaușescua, netom urbanizirani proleteri bili su zbijeni u jeftino izgrađene stanove kojima su često nedostajale čak i osnovne funkcije poput grijanja. Iako se u to vrijeme izgradio velik broj golemih višestambenih zgrada, mnogi radnici koji su i dalje živjeli na selu bili su prisiljeni svakodnevno putovati na posao u gradove. U posljednjim godinama nacionalističkog režima – koji se pokušavao prodati kao „socijalistički” – struja, grijanje i televizijski programi bili su dostupni svega nekoliko sati u danu.

Promjena režima nakon državnog udara 1989. godine nije dovela do uvođenja državne politike koja bi bila usmjerena na modernizaciju jeftinih stanova naslijeđenih iz staljinističkog kapitalizma, te su oni do danas ostali u jadnom stanju. Zahvaljujući postupku privatizacije nakon 1989. većina Rumunja je mogla kupiti stanove u kojima su živjeli po niskim cijenama, zbog čega Rumunjska danas ima treću najvišu stopu vlasništva nad nekretninama u svijetu. Uobičajena je pojava da zemlje kojima su vladali samozvani „socijalistički” nacionalistički režimi zauzimaju vodeća mjesta na ovoj ljestvici; općenito uzevši, kućevlasništvo je puno češće u zemljama Istočne, nego Zapadne Europe. Stopa vlasništva nad nekretninama u Rumunjskoj je 2023. godine iznosila 95,3% te su je u tom pogledu nadmašile samo Albanija (96,3%) i Kosovo (97,8%). Situacija je osjetno različita u ekonomski prosperitetnijim zemljama, poput Njemačke (49,1%) ili Švicarske (42,2%), koje imaju najniže stope vlasništva nad nekretninama u Europi. Čitajući ove statistike stječe se dojam da su, u trenutnoj fazi kapitalizma, kvaliteta stanovanja i ekonomski prosperitet zemlje obrnuto proporcionalni udjelu vlasnika kuća.

Rasprodaju stanova po cijenama ispod tržišnih koju je nakon 1989. godine provela rumunjska država buržujski stručnjaci opravdavaju na sljedeći način:

„Premda se na prodaju javnog stambenog fonda po simboličnim cijenama (često nižima od tržišnih) nekadašnjim nositeljima stanarskog prava gledalo kao na oblik smanjenja državnih troškova oko održavanja tih domova, doživljavalo ju se i kao svojevrstan društveni „amortizer”. Pretvaranjem više kućanstava u nekretnine u privatnom vlasništvu, smanjen je negativni društveni utjecaj tranzicije. Kao i kod svih izbjegnutih kriza iz 1990-ih, i ovim je potezom „kupovano vrijeme”. Međutim, negativne posljedice samo su prebačene u budućnost – kako na razini javnog stambenog sektora, tako i na privatnoj razini. Bez obzira na sektor, bio on javni ili privatni, lokalna samouprava odrekla se svojih odgovornosti. […] U privatnom sektoru, prebacivanje troškova održavanja stambenog fonda loše kvalitete na stanovništvo s niskim prihodima – teško osiromašeno prilikom prelaska na demokraciju i ostavljeno bez ikakve podrške – stvorilo je recept za brzu degradaciju stambenog fonda u Rumunjskoj.”

„Ublažavanje štete” koje je pružila tranzicijska šok-terapija pokazalo se kratkotrajnim. Nekvalitetni su stanovi ubrzo dodatno propali jer je država prestala ulagati u njihovo održavanje. Jedan stručni rad navodi da je „2001. godine otprilike 2,5 milijuna stanova (35% ukupnog fonda) bilo u stanju uznapredovale degradacije koja je zahtijevala hitnu obnovu infrastrukture i opreme.” No, država nije preuzela nikakvu odgovornost. Država, za razliku od perioda prije 1989., više nije bila u vlasništvu tih zgrada pa nije morala ni koristiti proračunska sredstva za njihov popravak i osiguravanje potrebnih usluga.

Pedeset posto Rumunja danas živi u prenapučenim stanovima. Zapravo, visoka stopa vlasništva nad nekretninama u kombinaciji s prenapučenim stanovima priskrbila je Rumunjskoj nadimak: „Zemlja paradoksa”. Citiramo iz novinskog članka na tu temu:

„Preporučeni životni prostor po osobi u EU iznosi 30 četvornih metara. U našoj je zemlji, međutim, taj broj smanjen za polovicu, ako ne i više. Gotovo polovica rumunjskih obitelji živi u jednoj ili najviše dvije sobe. […]”

„Djedovi i bake, roditelji i djeca u mnogim domovima žive zajedno. Rumunjska ima jedan od najvećih udjela mladih ljudi koji i dalje žive s roditeljima. Točnije, 4 od 10 Rumunja mlađih od 34 godine živi pod istim krovom sa svojim roditeljima. Život u prenapučenim domovima nije jedini problem. Jedan od četiri Rumunja živi u teškom siromaštvu. Statistike pokazuju da trećina kućanstava nema sanitarne čvorove, a da 40% kućanstava treba hitne ili cjelovite popravke. […]”

„Većina Rumunja živi u zgradama izgrađenim između 1919. i 1980., iako se svake godine izgradi oko 50.000 novih stanova. Studije tržišta nekretnina pokazuju da Rumunjskoj nedostaje čak milijun stanova.”

Potrebno je naglasiti da su milijuni Rumunja nakon 1989. godine napustili zemlju zbog značajnog smanjenja industrijske proizvodnje, te da se broj stanovnika većine gradova s vremenom smanjio. Samo tri rumunjska grada danas imaju veću populaciju nego 1992. godine: Iași, Cluj-Napoca i Bragadiru. Cluj-Napoca, poznatiji kao Cluj, nalazi se na sjeverozapadu zemlje i narastao je zbog lokalnog procvata IT industrije. Bragadiru se, pak, razvio zbog blizine glavnog grada Bukurešta. Mnogi gradovi koji su ovisili o jednoj industrijskoj grani (poput rudarskih gradova) doživjeli su oštar pad broja stanovnika unutar posljednjih 20 do 30 godina.

Mnogi su kapitalisti profitirali od situacije nakon 1989. godine jer su se zemljišta nekadašnjih industrijskih postrojenja prodavala po vrlo niskim cijenama, što je omogućilo izgradnju trgovačkih centara, stanova i uredskih zgrada. Država je 1995. godine donijela zakon kojim se zemljište oduzeto između 1945. i 1989. vraćalo bivšim vlasnicima. Jedna od posljedica tog zakona bila je ta da su mnogi radnici koje je bivša „socijalistička” država svojevremeno preselila na nacionalizirana zemljišta bili deložirani i prisiljeni otići negdje drugdje. Korumpirani državni dužnosnici predali su šume i parkove prirode kapitalistima, koji su dobiveno zemljište potom koristili za špekulacije nekretninama pod krinkom izgradnje velikih stambenih blokova. Tako je rođena tzv. „građevinska mafija”.

Urbani gigantizam i pogoršanje životnih uvjeta

Bukurešt je odličan primjer toga kako se stambeno pitanje ispoljava u kapitalističkim režimima. Glavni grad Rumunjske zauzima drugo mjesto u Europi po izgubljenom vremenu u prometu zbog cestovnih gužvi.

Vožnja u gusto naseljenom urbanom području grada godišnje u prosjeku rezultira u 143 sata izgubljena u prometu, a taj broj postaje još viši uzmemo li u obzir samo putovanja na posao tijekom prometne špice. Tolika gustoća prometa dijelom je posljedica velikog broja putnika, budući da 700.000 bukureštanskih radnika živi u radijusu od 100 kilometara od samoga grada. Godine 2020. čak je 136.700 ljudi svakodnevno putovalo svojim osobnim automobilima. Promet je i vodeći uzrok onečišćenja zraka u Bukureštu, što je rezultiralo mnogim kaznama od strane nacionalne agencije za zaštitu okoliša. Najnovija kazna, izrečena 25. listopada 2024., iznosila je 100.000 leja (otprilike 20.000 eura) zbog „neprovedbe mjera za smanjenje koncentracija štetnih tvari u zraku u zonama prometnog zagušenja grada Bukurešta, kako je to bilo zahtijevano tijekom prethodne inspekcije.”

Ovu situaciju, koja grad čini gotovo nenastanjivim zbog stalnih prometnih gužvi uzrokovanih privatnim automobilima, ne može ublažiti čak ni razvijena mreža javnog prijevoza. Mreža bukureštanskog gradskog prometnog poduzeća (STB) četvrta je po veličini na kontinentu: prevozi 2,15 milijuna putnika dnevno, a sastoji se od 130 autobusnih linija, 17 trolejbusnih linija i 26 tramvajskih linija, dok STV (prometno poduzeće Voluntarija, grada u okrugu Ilfov koji okružuje Bukurešt) koristi više od 200 autobusa (kupljenih sredstvima EU-a) za regionalni prijevoz. Ipak, javni prijevoz je i dalje prekrcan, posebno tijekom vršnih sati. I podzemna željeznica svakodnevno prevozi najmanje 800.000 ljudi (prema podacima iz 2019. godine) u 83 vlaka, od kojih je 13 kupljeno relativno nedavno.

Pogoršanje stanja stambenog fonda posljednjih je godina postalo osobito dramatično; tisuće stanova ostalo je bez grijanja i tople vode zbog kvarova koji se svakodnevno događaju na 60 godina staroj mreži.

Takvo stanje dokazuje da široko rasprostranjeno vlasništvo nad nekretninama – čak i među radnicima – nipošto nije sinonim za prosperitet, budući da održavanje koje je nekada pokrivala država sada ovisi o mizernim plaćama proletarijata. U međuvremenu, špekulacije nekretninama u punom su jeku. Zahvaljujući tom procesu, oportunistički poduzetnici pretvaraju parkove i šume u betonske zgradurine i time prisvajaju značajne količine viška vrijednosti. Sve se to odvija pod barjakom mineralizacije biosfere, koju provodi luda, smrtonosna utrka kapitala u potrazi za vlastitom valorizacijom.

Bezbroj je slučajeva ilegalne izgradnje novih stambenih zgrada, bez ikakvih dozvola vlasti ili obavljenih sigurnosnih inspekcija, što ih u slučaju potresa ili požara čini potencijalnim smrtonosnim klopkama.

Velike površine javnih parkova prenijelo se na pojedine nasljednike bojarskih [veleposjedničkih] obitelji, koji su ih potom prodali njihovim današnjim vlasnicima. Jedan je od takvih primjera bukureštanski park Titan, koji se prostire na 12 hektara. Tu se ponovno dokazala „fleksibilnost” buržoaskog zakona u korist interesa kapitala. Iako javne zelene površine uglavnom nisu bile predviđene za „retrocesiju” (praksu povrata imovine oduzete od strane bivšeg režima), zakulisnim su manevrima mnogi dijelovi bukureštanskih parkova ipak vraćeni nasljednicima ekspropriranih vlasnika. To uključuje dijelove parkova Titana, Bordeija, Verdija, Tineretuluija, Plumbuite, Herăstrăua i mnogih drugih zelenih površina – sveukupne površine više od 200 hektara. U slučaju parka Titan održano je i nekoliko sudskih procesa s namjerom poništavanja odluke o njegovom povratku bivšim vlasnicima, no bez pozitivnog ishoda. Osim toga, u posljednje su četiri godine nepoznate osobe na području parka podmetnule 21 požar, a zabilježeno je i ilegalno krčenje šume, trovanje drveća, itd.

Špekulacija i otimanje zemlje od strane „betonskih velikaša” u kapitalističkom se režimu često pojavljuju kao temeljni aspekti tržišta nekretninama. No na rezultate tržišta nekretnina utječu ukupni rezultati gospodarstva, koje u konačnici ovisi o ciklusima industrijske akumulacije. U Rumunjskoj je indeks cijena nekretnina doživio nagli pad zbog globalne krize 2008. godine. Nakon ovog drastičnog pada uslijedila je faza stagnacije koja se nastavila do 2015. godine, a tu su fazu obilježili i povremeni daljnji padovi. U posljednjoj je fazi – koja traje do danas – došlo do prilično kontinuiranog rasta, premda isprekidanog povremenim usporavanjima i epizodnim neuspjesima. Trend je prikazan sljedećim grafikonom, koji prikazuje evoluciju indeksa cijena nekretnina:

Brza urbanizacija ruralnog stanovništva i unutarnje migracije prema ekonomski prosperitetnijim područjima velikih gradova često su popraćene pojavom slamova. Mnogi rumunjski gradovi imaju svoje „loše kvartove”, kao što je npr. naselje Pata Rȃt u Cluju, koje se nalazi odmah pored odlagališta otpada. U Bukureštu se općenito smatra da naselja Ferentari i Rahova imaju visoku stopu kriminala, a poznata su i po trgovini i zlouporabi droga. Postoji i rasna komponenta ovog problema: ta su geta uglavnom naseljena Romima, koji su diskriminirani u svakom društvenom aspektu. Riječ je o starom scenariju kojega je buržoasko društvo do sada izvelo već tisuću i jedan put: diskriminirati etničku manjinu, potisnuti je na periferiju grada bez ikakve odgovarajuće infrastrukture, a zatim okriviti tu manjinu za „degradaciju” prostora i širenja kriminala.

Beskućništvo je još jedna dobro poznata pojava. Broj beskućnika u Rumunjskoj procijenjuje se na oko 15.000, od čega ih 5000 živi samo u Bukureštu. Oko 350 beskućnika svake godine umire zbog izloženosti katastrofalnim životnim uvjetima, a njih 65% nema važeće osobne dokumente, zbog čega im je gotovo nemoguće pronaći posao ili zatražiti socijalnu pomoć. U Bukureštu je 2020. godine bilo samo 420 skloništa za beskućnike.

Vječna varka „socijalnog stanovanja”

„Socijalnim se stanovima” smatraju stanovi izgrađeni o državnom trošku i iznajmljeni onima koji si ne mogu priuštiti kupnju stana po tržišnim cijenama. Takvi stanovi moraju ispunjavati određene minimalne standarde u pogledu struje, tekuće vode, zahoda, te prostora za odmor i kuhanje; raspoloživi prostor se pritom kalkulira na temelju veličine obitelji najmoprimca. Za mnoge Rumunje čak i ti minimalni standardi predstavljaju privilegiju.

Najamnina za socijalni stan utvrđena je na oko 10 posto prihoda najmoprimca, što znači da najmoprimac mora biti zaposlen kako bi ispunjavao uvjete. Najmoprimac također mora imati plaću ispod državnog prosjeka, ne smije biti trenutni biti vlasnik nekretnine, a ne smije biti zabilježeno ni da je kupio ili prodao nekretninu nakon 1990. godine.

Rumunjska je država tijekom godina udovoljila vrlo malom broju zahtjeva za socijalnim stanovima. U razdoblju između 2010. i 2022. godine za socijalni se stan samo u Bukureštu prijavilo više od 30.000 siromašnih obitelji, no stanova je u tom periodu dodijeljeno svega 1095. Kao sol na ranu, lokalne vlasti u Bukureštu – poznate po korupciji i zakulisnim dogovorima – većinu stanova nisu ni dodijelile pripadnicima najsiromašnijih društvenih slojeva, već su favorizirale srednju klasu i državne dužnosnike.

Naravno, ni izgradnja socijalnih stanova ne može predstavljati zadovoljavajuće rješenje stambenog pitanja. Kapitalisti bi morali intervenirati u njihovoj izgradnji, a država bi ih morala subvencionirati u slučaju da stanari ne plaćaju punu cijenu najamnine. Kao i uvijek, buržoaska klasna država za primarni imperativ ima osiguravanje profita i reprodukciju „odnosa među ljudima posredovanog stvarima” kojega nazivamo kapital.