Razmatranja o partijskoj taktici o sindikalnom radu

Radnička ekonomska borba bitan je aspekt rada Komunističke Partije. Odlučujuć je iz dva blisko povezana razloga. Prvo: To je, kako je Lenjin ispravno rekao, “škola rata” proletarijata jer omogućuje prodor Partije među proleterske mase kao rezultat njenog stalnog kontakta s njima. To je rezultat sposobnosti Partije da istakne najdosljednije zahtjeve i najučinkovitije metode za postizanje vlastitih interesa klase. Drugo: Nemilosrdna ekonomska borba proletarijata kamen je spoticanja za kapital koji pokušava riješiti svoje krize intenziviranjem stope eksploatacije, smanjenjem izravnih i neizravnih plaća i povećanjem organskog sastava kapitala (povećanje konstantnog kapitala na štetu varijabilnog kapitala, tj. rada) s posljedičnim izbacivanjem radne snage iz proizvodnog ciklusa.

Osim toga, još od vremena Manifesta Komunističke partije (1848.) znamo da “tu i tamo radnici pobjeđuju, ali samo neko vrijeme. Pravi plod njihovih bitaka ne leži u trenutnom rezultatu, već u sve širem savezu radnika. Ovom savezu pomažu poboljšana sredstva komunikacije koje je stvorila moderna industrija, a koja stavljaju radnike na različitim radnim mjestima u međusobni kontakt. Upravo je taj kontakt bio potreban kako bi se brojne lokalne borbe, sve istog karaktera, centralizirale u jednu nacionalnu borbu između klasa.”

Stoga je središnji, temeljni cilj za partiju njegovanje veza između različitih sektora radničke klase i njegovanje percepcije proletera o njihovom postojanju kao masi s jednakim interesima i ciljevima – dakle kao klasi, suprotnoj onoj izrabljivačkoj. Materijalni rezultat individualne borbe, makar i pozitivan, uvijek je privremen, i nezaštićen pred kasnijim i neizbježnim napadima šefova i njihove države.

Što su onda sindikalne aktivnosti? Gdje su one moguće? Što bi Partija trebala učiniti u pogledu radničkih ekonomskih borbi?

Izraz sindikalni rad ne treba shvatiti kao ograničen na rad koji se odvija isključivo unutar sindikata (uz uobičajenu liturgiju demokratskog izbora izaslanika i osvajanja rukovodećih pozicija unutar raznih sindikalnih organizacija). Mora se odnositi na sve ekonomske borbe radničke klase, gdje god se i kako god one odvijale. Članovi partije dio su sindikata bez obzira na to mogu li kratkoročno utjecati na taj sindikat ili biti demokratski izabrani na rukovodeća mjesta. Cilj je uključiti se u ekonomske borbe radničke klase u svakoj mogućoj prilici i sukladno snagama partije. To sudjelovanje će se nastaviti čak i ako ju u nekim prilikama budu predstavljali neproleteri. Time se održava i jača kontakt s klasom, kako bi ona uvijek imala partijsku naznaku kako najbolje voditi borbu, za koju znamo da je najprikladnija za postizanje ciljeva. U isto vrijeme, u odgovarajućim situacijama, proleterima predstavljamo jedino konačno rješenje njihove eksploatacije: revolucionarno.

Partija uvijek mora imati jasnu predodžbu koja joj je zadaća, te  koja sredstva može koristiti u vremenu i prostoru, ovisno o stvarnoj situaciji s kojom se suočava. A to je zato što naše doktrinarne pozicije nikada nisu u potpunosti izložene, nego ih moraju kontinuirano razvijati uzastopne generacije komunista, čak i u pogledu razjašnjavanja granica taktike unutar kojih se može djelovati. Čak i za opća doktrinarna pitanja, oblikovanje, odnosno kontinuirano i postupno razjašnjavanje neizbježnog puta Partije, uvijek je temeljna aktivnost Partije, u svijetlu stečenog povijesnog iskustva. To još više vrijedi za područje praktičnog djelovanja, a posebno za sindikalno: “Taktičke granice ne postavlja teorija, nego stvarnost.”

Kako bismo definirali našu taktiku za sadašnju trulu situaciju, a posebno za budući nastavak borbi, moramo reafirmirati temelje partijskog djelovanja u skladu s našom tradicijom, vraćajući se na temeljna načela i iskustva naše prošlosti:Marksizma, Kominterne , Komunističke Partije Italije, koja je prva postavila pitanje “jedinstvene sindikalne fronte”, i Profinterne iz 1920-ih. Naravno, iskustva u različitim zemljama su varirala zbog reakcionarnih kapitalističkih snaga i njihovih agenata u proleterskim organima, kao i zbog različitih sindikalnih struktura u to vrijeme. Ali smjernice važnih međunarodnih organizacija i naše partije imaju opću vrijednost.

Tih su godina obične organizacije radničke klase imale, čak i u normalnim vremenima, ono što bi se danas nazvalo ogromnim “revolucionarnim nabojem”, koji nije bio, kao što nikada neće biti, čak ni u fazama visokih društvenih tenzija, proizvod stjecanja “svijesti” o krajnjem ciljevima proleterskog pokreta. On je prije proizvod hitnih materijalnih potreba. To vrijedi za klasu jednako kao i za pojedinca; formula nije “prvo svijest, a zatim djelovanje”, već “ekonomski nagon, zatim djelovanje i na kraju svijest”. Ta se svijest ne ostvaruje u pojedincu, nego u partiji, koja ima zadatak promijeniti kurs, koristeći tu svijest za vođenje klase, kako na polju ekonomskih borbi, tako i na polju oružane političke borbe.

Nakon Prvog svjetskog rata postali smo svjedoci povijesnog fenomena da je država od toleriranja radničkih organizacija prešla na osvajanje istih. Fenomen koji je bio posebno vidljiv u Italiji s fašizmom, ali koji se zapravo dogodio u svim kapitalističkim zemljama u različitim periodima na različite načine.

Fašistički sindikati pojavili su se kao jedna od mnogih sindikalnih centrala, noseći nacionalnu trobojnicu u opoziciji sa crvenim, žutim i bijelim centralama – ali kapitalistički svijet tada je postajao svijet monopola, a ta je sudbina bila neizbježna u prisutnosti radničkog pokreta koji se povlačio. Tako je država, kolektivni upravitelj interesa kapitala, bila zadužena za kontrolu radničkih organizacija. Ne upijajući ih u svoju strukturu, da se razumijemo, nego osiguravajući da, čak i dok kontrolira sindikate, oni djeluju kao neovisna tijela. Korporacije su bile struktura fašističke države, ali je buržoazija ubrzo shvatila da bi formalno uključivanje sindikata u sebe poništilo njihovu učinkovitost, jer bi postalo jasno da oni nisu organizacije sposobne braniti interese proletera. Zato smo nakon Drugog svjetskog rata pisali da su novi sindikati proizašli iz Pokreta otpora skrojeni “po uzoru na Mussolinija”. Također smo napisali da “ova velika nova činjenica suvremenog doba nije poništiva.”

Međutim, sindikati i dalje imaju obilježje da su sastavljeni samo od radnika. Stoga je sudjelovanje revolucionara u sindikatima neizbježna potreba, čak i ako u određenim trenucima iz njih budu izbačeni ili se pojave uvjeti koji onemogućuju rad unutar njih – nikada dobrovoljno ne odustajemo od rada unutar sindikata.

Monopolistički kapitalizam više ne može tolerirati neovisnost sindikata. Zahtijeva da reformistički oportunizam i aristokracija radničke klase, koji skupljaju mrvice s njegova raskošnog stola, postanu njegova politička policija naspram proletarijata. Ako se ovaj cilj ne postigne, oportunističko vodstvo može biti uklonjeno i zamijenjeno fašističkom metodom. Jasno je da ga sva nastojanja sindikalnog oportunizma u službi imperijalizma dugoročno ne mogu spasiti od neizbježnog kraja.

Današnja sindikalna situacija stoga odudara od one iz 1921. godine, ne samo zbog nedostatka jake komunističke partije, već i zbog postupnog uklanjanja sadržaja sindikalnog djelovanja. Zamijenili su obično djelovanje članstva birokratskom funkcionalnošću: skupštinama, izborima, stranačkim frakcijama u sindikatima sa profesionalnim dužnosnicima umjesto izabranih vođa itd. No, ponavljamo da smo uvjereni da će u trenutku krize i intenzivne ekonomske borbe, sindikati prijeći u ruke onih koji su istinski posvećeni klasnim interesima. Konačno će potpasti pod vodstvo Komunističke partije.

Stoga Partija vodi svoje djelovanje na temelju posebnih načela koja smo uspostavili 1962. godine:

• Nijedna ekonomska pobjeda nije trajna i ne služi općim interesima klase ako ne rezultira porastom solidarnosti među izrabljivanima.
• Odustajanje od općeg štrajka bez vremenskih ograničenja i bez granica u tvornicama, sektorima i kategorijama, ne samo da ne osigurava neposredne ekonomske dobitke, već također nagriza i uništava budućnost i općenito mogućnost proleterskog napada na režim kapitalističke eksploatacije. Posljedično, partija se zalaže za najšire moguće štrajkove, u svakoj situaciji, vremenu i mjestu, u konačnici ciljajući na opći štrajk.
• “Taktika” artikuliranog pregovaranja, traženja dodatnih kvalifikacija po kategorijama, bonusa za produktivnost i poticaja, štrajkanja na fragmentiran način i na vrlo kratka razdoblja povećava, umjesto da smanjuje konkurenciju među radnicima i pogoršava njihovu međusobnu izolaciju.
• Teorija o “apolitičnosti sindikata” zapravo prikriva sindikalno napuštanje klasne politike u korist politike koja podupire središnju buržoasku vlast.
• Ne postoje “posebna” pitanja koja se mogu riješiti izvan opće vizije povijesnih interesa radničke klase.

S obzirom na oskudnu snagu partije, i dok ona ne bude puno veća – a nepoznato je hoće li to biti prije ili nakon oživljavanja širokih organizacija ekonomske klase – partija ne može, niti bi trebala, proglasiti bojkot sindikata u firmama i radničku agitacije. Niti može naviještati svoju prisutnost posvuda i uvijek na izborima za sindikate, sa svojim listama. Ne može, čak ni tamo gdje je moćna, otvoreno agitirati za “bojkot” pozivajući radnike da ne glasaju, da se ne učlanjuju u sindikat, da ne štrajkaju itd.

Godine 1974. obnovljena Partija u Italiji priznala je da je znatan dio najborbenijih radnika napustio CGIL. Partija je s pravom usmjerila velik dio svoje aktivnosti prema radničkim militantima organiziranim u članskim odborima (CUB) i odlučno branila ovaj izraz klasne borbe.

Sljedećih godina pojavilo se nekoliko federacija za članske sindikate koji su se nazivali i “konfliktni sindikati”.

S obzirom na ovu rastuću pojavu, Partija je u Italiji usvojila slogan rada “izvan i protiv režimskih sindikata”. Ovo je bio neophodan taktički lijek za kolaboracionističke manevre režimskih sindikata, zajedno s takozvanim “EUR okretom”.

Taj je slogan bio obrana od podređenosti sindikalnih tijela zahtjevima kapitalističkog preustroja koji je poput omče još vidljivije nego prije stezao interese i potrebe proletarijata. Formalno priznanje napuštanja klasne borbe bilo je tek rezultat prakse koja je de facto uspostavljena nakon završetka razdoblja ekonomskog prosperiteta. Ovo je bila faza u kojoj su radnici bili skloniji borbi, a režimski sindikati nisu mogli a da djelomice ne udovolje radničkim zahtjevima i borbenim inicijativama; inače bi izgubili kontrolu nad vrlo neposlušnom radničkom klasom. Na ovaj izbor Partije također je utjecala činjenica da je tada postalo gotovo nemoguće da se glasovi protivljenja izraze unutar normalnih aktivnosti CGIL-a, što je onemogućilo održavanje odnosa s klasom – osim tijekom uličnih demonstracija.

U sadašnjoj fazi bit će primjereno precipitate ovaj pristup i krilaticu, koju ne treba shvatiti kao temeljnu i načelnu značajku partije, već kao taktičku liniju u sindikalnom radu. Ona po svojoj prirodi nije nepromjenjiva.

Ova “evaluacija”, temeljena na iskustvu prošlih desetljeća, morat će ispitati sadašnju i buduću ulogu sindikata, bilo režimskih ili članskih, ne samo u Italiji, nego i međunarodno na općem terenu klasne borbe.

Barem dok ne dođe do općeg ponovnog oživljavanja klasne borbe, upućivanje na sindikalni smjer koji je kruto definiran i navodno valjan za svaku zemlju riskira partijski sindikalni rad učiniti neučinkovitim, ako ne i krajnje slabim. Čak i ako u Italiji pokušaj izvođenja radničke borbe izvan režima i protiv režimskih sindikata mora ostati među našim ciljevima, to ne bi trebalo rezultirati krutim pristupom koji paralizira rad drugova unutar CGIL-a. Takav postupak, osobito u situacijama u kojima se velika većina radnika još uvijek prepoznaje u režimskim sindikatima, moglo bi nas izolirati od mase proletarijata. Štoviše, u slučaju Italije još uvijek je potrebno procijeniti teškoće rada čak i u nekim samozvanim članskim sindikatima, koji često reproduciraju nedostatke onih službenih: borbe za vlast, neuspjeh u ujedinjenju organa borbe radi obrane osobnih privilegija, političkog karijerizma i sl., a sve to bez značajnog poboljšanja kvalitete i intenziteta borbi. Zapravo, nekoliko desetljeća kontrarevolucije pomoglo je iskriviti njihov karakter kao spontane organizacije formirane od strane radnika koji se bore za obranu svojih neposrednih i klasnih interesa. Štoviše, ti sindikati nisu u potpunosti imuni na privlačnost domaćeg šovinizma – sjetite se čestih poziva na nacionalizaciju kako bi se spasile posrnule industrije. Niti se libe susreta s buržoaskim državnim savezima, kao što je BRICS, ili s režimima koji, barem u govoru, tvrde da se bore protiv hegemonijskog imperijalističkog bloka.

Općenito, s druge strane, s obzirom na globalni krajolik klasne borbe, stav partije prema ekonomskoj borbi mogao bi se sažeti formulom da se radničke borbe moraju odvijati “izvan kontrole službenih sindikata” (tj. režimskih, državnih i šefovskih). Ako takve borbe izmaknu dominaciji sindikalnog aparata koji služi kapitalu, radnička klasa će krenuti putem vlastite klasne neovisnosti, koja će se istinski ostvariti tek kada Komunistička partija preuzme vodstvo proletarijata.

Ne ograničavamo našu agitaciju na stvaranje opozicije unutar ovog ili onog sektorskog ili strukovnog sindikata, već ciljamo na ujedinjenje radnika preko sekcijskih i individualnih ograničenja sindikata. Uvijek moramo imati na umu razliku između taktičkih pitanja i općih strateških ciljeva Partije za klasu kao cjelinu.

Ova ili ona taktika može, ali ne mora dovesti do pozitivnih odgovora radnika i njihovih manjinskih organizacija, a izostanak trenutnog uspjeha nije sam po sebi razlog za odustajanje od tih taktika. Agitacija se uvijek može preispitati i dotjerati nakon što borba dosegne određeni stupanj zrelosti. Međutim, taktiku ne treba uzdizati na razinu strategije, jer kada cjelokupna strategija organizacije ne uspije, organizacija se suočava s ozbiljnim objektivnim problemima u preorijentaciji. Naša partija, koja je ljubomorna stranka i žestoko štiti vlastitu političku izolaciju, drži do vlastitog “sektaštva”. Izbjegavamo bilo kakav savez i koaliciju s drugim strankama, no istovremeno tako preziremo svaku sklonost “sindikalnom sektaštvu”. Činimo oboje zahvaljujući dosljednoj i dijalektičkoj viziji.

Put do ujedinjene klasne fronte mora proći kroz dug i složen proces, koji će kulminirati isključivim političkim vodstvom Komunističke partije nad proletarijatom. Da bismo koračali tim putem, moramo se s velikim skepticizmom, i iskreno, sa odbojnošću, odnositi prema svakoj ideji da bi naša organizacija trebala postati promotor novih sindikata ili malih, raštrkanih sindikalnih aglomeracija. Iako ih je malo, potonji su i dalje zaraženi sumnjivim ljevičarskim skupinama – našim podmuklim i neumoljivim neprijateljima.

Iskustva klasne borbe – kako one pobjedničke, tako i one poražene – u različitim zemljama, od vitalne su važnosti i imat će različitu težinu i važnost u različitim zemljama. Štoviše, zahtjevi – osim onih koje smatramo univerzalno važećim u svim vremenima i okolnostima, poput povećanja plaća, smanjenja radnog vremena, plaća za nezaposlene – mogu se različito artikulirati od trenutka do trenutka, te u različitim zemljama i kontinentima.

Podsjećamo ovdje, kao zaključak, na dvije točke sadržane u Karakterističnim tezama Partije (1951.):

“Partija nikada neće osnivati ​​ekonomska udruženja koja isključuju one radnike koji ne prihvaćaju njezina načela i vodstvo. Ali Partija bez ikakve rezerve priznaje da ne samo situacija koja prethodi ustaničkoj borbi, nego i sve faze značajnog rasta partijskog utjecaja među masama ne mogu nastati bez širenja – između Partije i radničke klase – niza organizacija s kratkoročnim ekonomskim ciljevima s velikim brojem sudionika. Unutar takvih organizacija partija će uspostaviti mrežu komunističkih ćelija i grupa, kao i komunističku frakciju u sindikatu.

“U razdobljima kada je radnička klasa pasivna, Partija mora predvidjeti oblike i promicati osnivanje organizacija s neposrednim ekonomskim ciljevima. To mogu biti sindikati grupirani prema grani, industriji, tvorničkim komitetima ili bilo kojoj drugoj poznatoj grupaciji, ili čak sasvim novi oblici organizacije. Partija uvijek potiče organizacije koje favoriziraju kontakt između radnika na različitim mjestima i različitim zanatima i njihovo zajedničko djelovanje. Odbacuje sve oblike zatvorenih organizacija.

“[…]

“Partija ne krije da kada se stvari pokrenu, to neće osjetiti samo po vlastitom autonomnom razvoju, već po ponovnom pokretanju masovnih organizacija. Iako se nikada nije mogao osloboditi svih neprijateljskih utjecaja i često je djelovao kao sredstvo dubokih devijacija, iako nije specifično revolucionarni instrument, sindikat ne može ostati ravnodušan partiji koja ne odustaje rado od svog rada, što ju jasno razlikuje od svih ostalih političkih grupacija koje se nazivaju “opozicijom”. Partija priznaje da se danas njezin rad u sindikatima može obavljati samo sporadično; ne odriče se pak ulaska u ekonomske organizacije, pa čak ni preuzimanja vodstva čim brojčani odnos između njezinih članova i simpatizera s jedne strane, članova sindikata ili određene grane s druge strane bude prikladan, sve dok dotični sindikat ne isključuje svaku mogućnost autonomne klasnog djelovanja.”

A 1962. dodali smo:

„Pobrinimo se stoga da spokojno, metodično, kontinuirano provodimo svoj rad prodiranja i prozelitiziranja među proleterskim masama, ne dopuštajući da nas obuzme obeshrabrenost zbog neuspjeha koje moramo unaprijed predvidjeti i zanemariti, ili histerija ‘djelovanja radi djelovanja’, a iznad svega bez upuštanja u iluziju da se vrijeme revolucionarnog oporavka može ubrzati taktičkim receptima ili organizacijskim sredstvima koja izoliraju konvencionalno nazvan sindikalni rad od općeg i političkog rada pokreta.” .

Zbog toga Međunarodna komunistička partija još uvijek ide istim putem kao i uvijek, za radničku ekonomsku borbu, ponovno pokrećući integralnu formulu ujedinjene klasne sindikalne fronte cijelog proletarijata.