Ponovno naoružavanje kapitalističkih država: upozorenje općega rata

Rastuće međunarodne napetosti i ratovi izazvani eskalacijom imperijalističkih sukoba morali su se odraziti na rast proizvodnog sektora posvećenog proizvodnji oružja. Prošle je godine globalna industrijska proizvodnja pretežno stagnirala, s porastom od skromnih 2,5%. No stvari su se odvijale sasvim drugačije u onom stalno cvjetajućem industrijskom sektoru, usmjerenom na uništavanje ljudskih bića i proizvoda ljudskog rada. Na globalnoj se razini tijekom 2023. na oružje potrošilo 2,4 bilijuna dolara, što predstavlja najveći porast u proteklih deset godina – od čak 6,8%. Riječ je o impresivnoj svoti, usporedivoj s BDP-om jedne kapitalističke zemlje srednje veličine, poput Italije.

Ove činjenice još jednom u potpunosti potvrđuju valjanost riječi koje je Rosa Luxemburg napisala prije više od stotinu godina u svojem djelu Akumulacija kapitala: „S ekonomskog gledišta, militarizam se kapitalu čini kao prvorazredno sredstvo realizacije viška vrijednosti, tj. kao područje akumulacije.” Ovaj je sektor proizvodnje izrazito profitabilan, osobito kada industrija može imati koristi od velikih dijelova državnih proračuna koje se izdvaja za vojnu potrošnju. Ovaj rast nije podržan samo povećanjem domaće potražnje, već je stimuliran i državnim ugovorima u zemljama proizvođačicama. Drugi pokretački čimbenik je, pak, porast vojne potrošnje u zemljama-kupcima koje, crpeći iz državnih blagajni, prekomjerno potiču globalnu potražnju za naoružanjem.

Jedan aspekt koji ukazuje na značajnu prekretnicu jest taj da vojna potrošnja nije porasla samo u apsolutnom iznosu, već da je 2023. – po prvi put nakon 2009. godine – došlo do povećanja vojnih izdataka na svim kontinentima.

Države koje su posljednjih godina najviše ulagale u vojnu industriju su redom: SAD, Kina, Rusija, Indija i Saudijska Arabija.

Na prvom su mjestu i dalje Sjedinjene Američke Države s udjelom od 37% globalne vojne potrošnje, a na popriličnoj ih udaljenosti slijedi Kina čiji se udio za sada zaustavio na 12%. Ovdje vrijedi napomenuti kako ove dvije velesile – inače glavne suparnice na globalnoj sceni – zajedno čine čak 49% svjetske vojne potrošnje. Ilustraciju ove usporedbe moći upotpunjuju brojke koje se tiču zemalja članica NATO-a, koje su 2023. godine zajedno potrošile 1,341 bilijun dolara na naoružanje, što je ukupno činilo 55% globalne vojne potrošnje. Naravno, lavovski udio pritom su također činile Sjedinjene Države. SAD je prošle godine na naoružanje potrošio 916 milijardi dolara, što je povećanje od 2,3%. Taj je iznos predstavljao 68% ukupne vojne potrošnje NATO-a, dok je 28% otpalo na njegove europske članice. 

Rat u Ukrajini značajno je povećao vojnu potrošnju u nekoliko europskih zemalja, posebice u Rusiji i Poljskoj. U ove dvije zemlje vidimo značajan pomak prema ekonomskom militarizmu. Ova činjenica će sigurno utjecati na globalno tržište oružja. Dobavljači iz zaraćenih zemalja putuju po čitavom svijetu, a možemo ih naći i u najzabačenijim krajevima zemaljske kugle. Rusija je od početka rata u Ukrajini utrostručila svoje vojne izdatke. Njezina je vojna potrošnja dosegla 100 milijardi dolara ili 6% BDP-a; međutim, taj bi udio zapravo mogao biti puno veći. Prema Financial Timesu, četvrtina ruske državne potrošnje nije javna i stoga izmiče statistici. Broj poduzeća u vojnoj industriji Rusije porastao je s 2000 na 6000 – i rade danonoćno. Trenutno zapošljavaju čak 3,5 milijuna ljudi; pola milijuna više nego 2021. Neka od tih poduzeća, zbog nedostatka radne snage, čak nude radnicima oslobađanje od služenja vojnog roka. Ekonomske implikacije ovog strelovitog rasta vrlo su jasno vidljive. Porast zaposlenosti je visok, a trenutna stopa nezaposlenosti od 2,8% najniža je u čitavoj povijesti post-sovjetske Rusije. Ekonomski prosperitet potaknut ponovnim naoružavanjem također dovodi do značajnog rasta plaća radnika u „obrambenom” sektoru, koje su porasle između 20 i 60 posto.

Poljska bilježi najveći rast vojne potrošnje u relativnom smislu. Između 2022. i 2023. vojna je potrošnja u Poljskoj porasla za 75%, što je daleko najveći porast među europskim zemljama. Štoviše, pogledamo li statistiku za posljednjih deset godina, zemlje koje su najviše povećale izdvajanja za vojsku su: Ukrajina (1.272%), Poljska (181%), Danska (108%), Rumunjska (95%) i Finska (92%). Nije iznenađujuće da četiri od ovih pet zemalja graniči s Rusijom, Bjelorusijom ili Ukrajinom, što je znak da se trenutni rat u istočnoj Europi već neko vrijeme kuhao. Navedena situacija ponovnog naoružavanja duž rasjedne linije u istočnoj Europi – odnosno priprema za regionalni rat velikih razmjera – može nam pomoći rasvijetliti i razvoj događaja u istočnoj Aziji. Konkretno, pomaže nam uočiti značaj napetosti oko Tajvana, koji je postao žarište kinesko-američkih sukoba na Pacifiku.

Trendovi vojne potrošnje u Aziji – van povremenih oscilacija i usporavanja – također potvrđuju opću sliku kontinuiranog rasta naoružavanja.

Uvoz oružja na azijsko-pacifičkom području pretrpio je djelomično nazadovanje u periodima 2014.-18. i 2019.-23., kada je pao za 12 posto. Međutim, ovaj pad treba prvenstveno pripisati padu kineskog uvoza. Nadalje, ova geografska regija i dalje ostaje najvećom „uvoznicom” oružja, sa šest od deset najvećih svjetskih zemalja uvoznica: Indijom, Pakistanom, Japanom, Australijom, Južnom Korejom i Kinom. Potonja je u posljednjih pet godina smanjila uvoz oružja za 44 posto. Ali ova brojka ni na koji način nije u suprotnosti s povećanjem proračuna rezerviranog za vojne izdatke, koji je povećan već devetu godinu za redom i trenutno stoji na 1,665 bilijuna juana (preko 213 milijardi eura, odnosno oko 232 milijarde američkih dolara). Objašnjenje ove diskrepancije leži u činjenici da je Peking (što se tiče naoružanja) počeo proizvoditi velik dio onoga što je dotad uvozio.

Ponovno naoružavanje Kine suočeno je s utrkom u naoružanju drugih imperijalističkih sila u regiji. Povećanje vojne potrošnje u Japanu pritom je značajno. Vlada premijera Kišide obećala je povećati vojnu potrošnju na 2% BDP-a do 2027. godine. Vrlo je to brza stopa povećanja, uzmemo li u obzir da je japanski vojni budžet 2023. iznosio 50,2 milijarde dolara, odnosno 1,2% BDP-a. Već bi 2024. proračun za naoružanje trebao porasti na 52,67 milijardi dolara.

Rast vojnog budžeta Južne Koreje zaslužuje posebnu pozornost. S vojnim proračunom od 47,9 milijardi dolara nalazi se na 11. mjestu u svijetu po izdacima za naoružanje, odmah iza Japana. Još je impresivnija činjenica da je Južna Koreja zabilježila značajan porast izvoza od čak 12 posto. Rezultati vojne industrije ove zemlje stoga zaslužuju detaljniju analizu. Godine 2000. Južna Koreja bila je na 31. na svijetu prema izvozu oružja. U petogodišnjem razdoblju 2018.-2022. već je bila na devetom mjestu. Prihodi južnokorejske vojne industrije skočili su sa 7,25 milijardi dolara 2021. na preko 17 milijardi dolara 2022. Ova će se brojka zasigurno povećati u 2023. godini, zbog prodaje borbenih zrakoplova Maleziji i vozila Australiji. Južna Koreja je trenutno druga po veličini zemlja izvoznica oružja u Aziji. U srpnju 2022. Seul je potpisao vrlo bitan ugovor s Poljskom vrijedan 12,4 milijardi dolara. Najveći je to ugovor kojega je južnokorejska vojna industrija ikada postigla u svojoj povijesti. Među ostalim, sporazumom se predviđa isporuka stotina raketnih bacača Chunmoo, K2 tenkova, samohodnih haubica tipa K9 i borbenih zrakoplova FA-50. Javno iskazan cilj korejskih vlasti je da do 2027. postanu četvrti najveći svjetski izvoznik smrtonosnog oružja. Hoće li u tome uspjeti uvelike će ovisiti o dva faktora: ratu u Ukrajini i više od 70 godina dugom sukobu sa Sjevernom Korejom. Dok je potonji aspekt omogućio konsolidaciju domaće industrije oružja sposobne održati se u sukobu sa svojim sjevernokorejskim susjedom, rat u Ukrajini postao je velika poslovna prilika. To potvrđuje i trend koji je zabilježen u drugim državama, poput Irana i Sjeverne Koreje. Proizvodnja oružja, podržana državnom nabavom za domaću „obranu”, kao neizbježnu posljedicu ima i povećanje udjela te zemlje na globalnom tržištu oružja.

I u Indiji vojni izdaci rastu postojano i velikom brzinom. U ovom apsurdnom rangiranju kakvoga samo kapitalizam može izmisliti, Indija zauzima četvrto mjesto s 83,6 milijardi dolara vojnih izdataka, što je povećanje od 44% u odnosu na 2014. godinu.

Iako je Modijeva vlada povećala proizvodnju oružja kroz program „Make in India”, indijski div ostaje najveći svjetski uvoznik oružja, s povećanjem od 4,7% u posljednjih pet godina. Međutim, iako je Rusija i dalje najveći indijski dobavljač oružja (s 36%), treba napomenuti da je posljednje petogodišnje razdoblje bilo prvo nakon 1960.-1964. u kojemu je udio Moskve pao ispod polovice uvezenog oružja. Ovaj smo trend već opisivali u našim ranijim člancima. Navedena je diversifikacija dobavljača također posljedica sporazuma s SAD-om, odakle dolazi 13% oružja kojega kupuje Delhi. Još je veća uloga Francuske čija je vojna oprema dosegla 33% indijskog uvoza. Pritom treba napomenuti da je Francuska prestigla Rusiju i postala drugi najveći izvoznik oružja na svijetu.

Prema ljestvici sposobnosti konvencionalnog ratovanja koju je pripremio Global Firepower analizirajući vojne, demografske, financijske, logističke i geografske aspekte (ali bez razmatranja dostupnosti nuklearnog oružja), indijska se vojska sa svojih 1,5 milijuna djelatnog vojnog osoblja smatra četvrtom najmoćnijom vojskom na svijetu.

Pakistan, povijesni neprijatelj Indije, također slijedi opći trend ponovnog naoružavanja. Pakistanski uvoz oružja je porastao za 43% između 2014.-18. i 2019.-23., uvelike zahvaljujući jačanju veza s Pekingom, odakle sada dolazi čak 82% pakistanskog naoružanja.

Zahvaljujući kineskoj prijetnji, Sjedinjene Države su postale vodeći opskrbljivač oružjem u azijsko-pacifičkoj regiji, pokrivši 34% uvoza, nakon čega slijedi Rusija s 19% te Kina s 13%. Iako je uvoz oružja na Tajvan pao za 69%, važno je napomenuti da su neke velike isporuke planirane za narednih pet godina, uključujući 66 borbenih zrakoplova, 108 tenkova i 460 protubrodskih projektila – i to sve iz Amerike (prema podacima SIPRI-ja).

Jugoistočna Azija, općenito uzevši, doživljava nagli pad vojne potrošnje, no neke države nasuprot tome ipak pokazuju jasan trend ponovnog naoružavanja. Primjerice, Filipini su zabilježili povećanje uvoza oružja od 105 posto.

Opća žurba za ponovnim naoružavanjem ipak ne isključuje pokušaje medijacije između povijesno suprotstavljenih zemalja, kojima se često samo pokušava kupiti malo vremena. Dana 27. svibnja 2024. u Seulu je tako bio održan prvi trojni samit između Južne Koreje, Japana i Kine. Glavni ciljevi toga sastanka bili su jačanje gospodarske suradnje i razgovor o mogućim sporazumima o slobodnoj trgovini. Prilika je bila iskorištena i za razgovor o denuklearizaciji Korejskog poluotoka – što je potpuno utopijska stavka unutar kapitalističkog režima. Predstavnici triju zemalja tijekom samita su izjavili da „ponovno potvrđuju” svoju „predanost miru i stabilnosti u regiji, te denuklearizaciji Korejskog poluotoka.” Odgovor Pjongjanga nije se trebalo dugo čekati: „Priče o denuklearizaciji Korejskog poluotoka predstavljaju ozbiljnu provokaciju i kršenje ustava Sjeverne Koreje, koji izričito predviđa postojanje nuklearnog oružja.” Ovi diplomatski pokušaji, iako izgledaju kao znakovi detanta, zapravo prikrivaju višegodišnju imperijalističku napetost između sila, čiji su manevri uvijek usmjereni prema održavanju njihove gospodarske i vojne dominacije, a ne prema stvarnom rješavanju sukoba.

U ovoj jezivoj igri između kapitalizma i imperijalizma, Kina je zauzela namjerno dvosmislenu poziciju. Kao stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a, stalno je u potrazi za nemogućim ravnotežama. S jedne strane, Peking je osudio najnovije nuklearne testove Pjongjanga i podržao sankcije usmjerene na ograničavanje razvoja novog oružja. S druge strane, Kina nije propustila ponoviti da je porast napetosti u regiji posljedica zajedničkih vojnih manevara Južne Koreje i SAD-a, čime je skinula dio odgovornosti sa Sjeverne Koreje. Ova pozicija odražava složenu strategiju NR Kine – ona ima za cilj zadržati prividnu neutralnost na međunarodnoj pozornici, čime čuva svoje regionalne interese i nastoji balansirati svoje odnose sa Sjedinjenim Državama, ali i sa svojim azijskim saveznicama.

Dovršavajući ovu grubu (a time i neizbježno nepotpunu) skicu rastuće globalne utrke u naoružanju, nije dovoljno jednostavno ponoviti da opći rat između imperijalističkih sila predstavlja neizbježni horizont kapitalističkog sustava. Umjesto toga, potrebno je prepoznati kako perspektiva takvog rata ulazi u sve ubrzaniju fazu pripreme. Suočena s povećanim ratnim obvezama, buržoazija će biti prisiljena prenijeti troškove ponovnog naoružavanja na radničku klasu, nametanjem novih izravnih i neizravnih poreza. Međutim, u ovom kontekstu, vladajuća će se klasa morati suočiti sa sve težom dilemom. S jedne strane, buržoazija će sve više osjećati potrebu za pripremanjem svog vojnog aparata, što će dovesti do crpljenja resursa i jačanja društvene kontrole. S druge strane, društvene tenzije potaknute sve lošijim životnim uvjetima, učinit će osiguravanje stabilnog političkog poretka sve težim. Svaki pokušaj nametanja daljnjeg žrtvovanja riskira otpor i reakciju proletarijata, koji neće biti voljan pasivno podnositi intenziviranje svojeg izrabljivanja. Tako će osjetljiva ravnoteža koju buržoazija mora održavati između priprema za rat i pokušaja održavanja društvenog mira svakim danom postajati sve nestabilnija i nesigurnija.

Buržoazija će učiniti sve što je u njenoj moći da pridobije aktivnu suradnju oportunističkih stranaka i korumpiranih sindikalnih vođa. Te stranke i njihove vođe pokušavat će ugušiti nezadovoljstvo radničke klase u zamjenu za političke prednosti i ekonomske darove. U tom će nastojanju vladajuća klasa staviti na raspolaganje sve sofisticiranije alate propagande. Rezultat će biti opsesivna, gotovo vojnička kontrola medija. Mediji će biti usmjereni na podržavanje besramnih kampanja dezinformiranja i na kontroliranje najnadrealnijih narativa. Sve će to imati za cilj promicanje „svete unije klasa” pod varljivom zastavom nacije, kojom će se opravdavati planove ponovnog naoružavanja.

Takvo korištenje propagande, zajedno sa savezništvom s oportunističkim strankama i kolaboracionističkim sindikatima, ima za cilj držanje radničke klase pod čvrstom kontrolom. Vladajuća klasa pokušava ugušiti svaki impuls za pobunom i pokušava pridobiti proletarijat da prihvati žrtve potrebne za pripremanje rata. Maskira se to lažnim obećanjima sigurnosti i pravde među narodima, kao i stabilnosti i prosperiteta za sve. Međutim, ova će krhka konstrukcija neminovno puknuti pred stvarnim uvjetima sve dublje eksploatacije i bijede. Nadolazeći imperijalistički sukob dovest će do društvenog scenarija sličnog onom kojega je već opisala Rosa Luxemburg, u ranije spomenutom tekstu, uoči izbijanja Prvog svjetskog rata: „Kapital, zahvaljujući militarizmu, kod kuće i u inozemstvu briše nekapitalističke slojeve i snižava životni standard svih radničkih klasa, to više što se svakodnevna povijest akumulacije kapitala na svjetskoj pozornici pretvara u kontinuirani lanac političkih i društvenih katastrofa i trzaja koji, zajedno s periodičnim ekonomskim katastrofama koje predstavljaju krize, onemogućuju nastavak akumulacije i čine nužnim revolt međunarodne radničke klase protiv dominacije kapitala, čak i prije nego što bi se on na gospodarskom terenu suočio s prirodnim granicama vlastitog razvoja.”

Mi, komunisti, oslanjamo se upravo na revolt međunarodne radničke klase. Pod vodstvom svog organa, Međunarodne komunističke partije, proletarijat će uspjeti srušiti zloglasnu i smrtonosnu dominaciju kapitala. Time će konačno prekinuti pakleni ciklus lažnih kapitalističkih „mirova” i njegovih ratova.