Nemoć europskog kapitala

Kao što smo oduvijek govorili, Europska unija ne predstavlja jedinstveni blok. Ekonomske i političke kontradikcije zemalja članica naprosto su nepomirljive. U broju 89 časopisa Comunismo istaknuli smo da su Njemačka i njezini najbliži ekonomski partneri ostvarili značajne koristi od uvođenja zajedničke valute, no da zemlje Južne Europe zbog toga istovremeno imaju poteškoća oko financiranja svog duga.

EU je pokazala da nije – i da nikada neće biti – sposobna odgovoriti na gospodarske ili međunarodne krize (poput rata) na istinski jedinstven način. Vrijedi istaknuti slabosti Europe, onako kako ih je naveo i bivši talijanski premijer Mario Draghi u svom izvješću Europskoj komisiji. To će nam pomoći da dodatno naglasimo izazove s kojima se suočavaju države članice – koje „draghijevska” demagogija pokušava prikazati kao jedinstveni entitet – u natjecanju s globalnim velesilama poput Sjedinjenih Država i Kine.

Od rijetkih metala do električnih automobila: Tko vodi, a tko zaostaje u utrci za resursima

U TIC #2 istaknuli smo ozbiljne poteškoće s kojima se europske države suočavaju u osiguravanju opskrbe plinom i naglasili središnju ulogu Sjedinjenih Američkih Država u nedavnim imperijalističkim sukobima. Ova kriza ne samo da ometa energetsku tranziciju, već ima i ozbiljan utjecaj na državne proračune, koji su već pod značajnim pritiskom.

Iako plin usporava prijelaz na održive izvore energije, taj prijelaz također kritično ovisi o dostupnosti materijala poput litija. Slučaj rudnika Jadar u Srbiji – o kojemu smo pričali u našem prethodnom izdanju – moramo promatrati upravo u tom kontekstu. Taj slučaj predstavlja odličan primjer europske odlučnosti da iskorištava ovaj prirodni resurs, bez obzira na štetu za okoliš koju će time prouzročiti.

Draghijevo izvješće ističe da se od 2017. globalna potražnja za litijem utrostručila, dok se potražnja za kobaltom povećala za 70 posto. Međunarodna agencija za energiju (International Energy Agency) procijenjuje da bi se do 2030. godine potražnja za resursima potrebnim za energetsku tranziciju mogla udvostručiti ili čak utrostručiti.

Neophodno je razumijeti kako europske buržoazije pokušavaju osigurati svoje mjesto u globalnoj utrci za tim resursima, i to u atmosferi sve intenzivnijih sukoba s drugim silama.

Kina je trenutno u dominantnoj poziciji te kontrolira 68% globalnog rudarenja rijetkih metala i proizvodi više od 90% ultračistog grafita, esencijalnog za mnoge „zelene” tehnologije. Slična je situacija s kobaltom: 74% globalne proizvodnje dolazi iz Demokratske Republike Kongo, u kojoj kineske tvrtke kontroliraju 15 od 19 aktivnih rudnika.

Situacija s drugim materijalima nije puno drugačija. Primjerice, indonezijski rudnici proizvode 49% svjetskog nikla, a u istoj se državi nalazi i 90% rafinerija tog metala. Australija proizvodi 47% svjetskog litija, dok Kina kontrolira gotovo polovicu svih svjetskih postrojenja potrebnih za preradu spomenutog minerala. Posljedica svega toga jest Europa čija energetska tranzicija ostaje strukturno ovisna o navedenim zemljama.

Kineska strategija ne zaustavlja se samo na kontroli proizvodnje. Peking je uveo i restriktivne izvozne politke, uključujući zabrane, kvote i poreze, s ciljem da unutar svojih granica uspostavi cijeli proizvodni lanac „zelenih” materijala.

Te su politike uzrokovale značajne fluktuacije cijena litija, kobalta, nikla i bakra, s naglim porastom cijena između 2021. i 2022. Iako se rast cijena usporio 2023. godine, volatilnost je obeshrabrila ulaganja u „zelene” tehnologije poput solarnih panela i baterija za električna vozila. Slučaj litija je simptomatičan: njegove su cijene u Europi porasle 12 puta u odnosu na raniji prosjek, prije nego što su pale za čak 80%. Ovaj je trend učinio mnoge projekte rudarenja litija u Europi neodrživima.

Kao rezultat toga, europska se industrija suočava s teškoćama. Ograničena dostupnost litija predstavlja značajan izazov za predviđenu tranziciju na električna vozila. Prema trenutnim razvojnim planovima, do 2035. godine svi će novi automobili u Europi morati imati nultu stopu emisija stakleničkih plinova. Pa ipak, trenutno se samo jedan od 15 najprodavanijih električnih automobila na svijetu proizvodi u Europi. Istovremeno, Kina koristi svoje restrikcije na izvoz litija kako bi postala vodeći proizvođač električnih vozila, te sada opskrbljuje nekoliko multinacionalnih kompanija.

Kineski izvoz automobila je 2022. godine premašio onaj njemački, dok je europski uvoz vozila proizvedenih u Kini porastao za 40 posto u odnosu na prethodnu godinu. Japan se nalazi u sličnoj situaciji kao i Europa jer se tamošnja proizvodnja „zelene” tehnologije također uvelike oslanja na uvoz sirovina. Posljednjih 25 godina Japan ulaže značajna sredstva u rudarske projekte u inozemstvu putem Japanske organizacije za metale i energetsku sigurnost (Japan Organization for Metals and Energy Security, JOGMEC). Japanska se strategija temelji na diplomatskim sporazumima, programima razmjene i financijskoj potpori. Osim toga, Japan je uložio velika sredstva u poboljšanje domaćih proizvodnih procesa u svrhu manjeg rasipanja resursa, a velika su ulaganja usmjerena i na smanjenje ovisnosti o Kini.

Što se tiče nikla i kobalta, Japan već neko vrijeme investira u domaće podmorsko rudarstvo. Time je smanjio svoju ovisnost o uvozu rijetkih metala iz Kine s 85% 2009. na 58% 2018. godine, s ciljem da do iduće godine taj udio padne ispod 50 posto.

Kako se „Europa” planira nositi s ovom krizom? Draghijev mandat uključivao je formuliranje politika koje bi poslužile ublaživanju krize, ali okolnosti za tako nešto bile su daleko od povoljnih. Draghi je predložio da Europa slijedi put Japana – dvadeset godina prekasno, i to iz znatno slabije pozicije u odnosu na Kinu. U financijskom pogledu, međutim, EU ne dodijeljuje državna sredstva za rudarske projekte, prepuštajući većinu troškova privatnom sektoru. Tu se pojavljuju prve kritične poteškoće. Ne-kineske kompanije suočavaju se s naizgled unaprijed izgubljenom bitkom protiv kineskog monopola. Budući da posjeduje moć određivanja cijena ključnih resursa, Kina svaki pokušaj izazova čini i financijski nedostižnim i vrlo neizvjesnim.

Plinska kriza naglasila je važnost održavanja strateških rezervi kako bi se učinkovitije nosilo s izvanrednim situacijama. No kada su u pitanju rijetki metali, Europa ne posjeduje nikakve strateške rezerve – unatoč njihovoj ključnoj ulozi u proizvodnji naprednih tehnologija i vojnih sustava. Draghi predlaže popunjavanje te praznine stvaranjem strateških rezervi. Kako bi to postigle, europske zemlje morale bi odustati od svojih nacionalnih ambicija. Također bi trebale identificirati nove dobavljače, jer će Kina vjerojatno dodatno ograničiti svoj izvoz kako bi spriječila gomilanje rezervi.

Nepovezana Europa: slaba centralizacija i manjak razvoja telekomunikacija i digitalne infrastrukture

Postoje mnoga područja kapitalističke proizvodnje u kojima europska industrija, u cjelini, zaostaje za drugim velikim silama. Ovdje Draghi osuđuje neuspjeh centralizacije kapitala na europskoj razini, što je dijelom posljedica nepromijenjivih zahtjeva nacionalnih politika. Taj se motiv često ponavlja – i kao dobar bankar, Draghi se ne ustručava ponavljati ga. Draghi je sasvim svjestan da je centralizacija istovremeno rezultat kapitalističkog uspjeha i kapitalističkog neuspjeha, te da predstavlja i početnu točku i krajnji cilj načina proizvodnje kojega predstavlja.

Primjerice, u telekomunikacijskom sektoru Draghi kritizira činjenicu da su europske tvrtke premale da bi učinkovito implementirale optiku i uvele 5G tehnologije na razini čitavog kontinenta. Istaknuo je da u EU postoje 34 mobilna operatera i čak 351 virtualni mrežni operater. Ti virtualni operateri uglavnom ne posjeduju dozvole za uporabu radiofrekvencijskog spektra niti imaju infrastrukturu potrebnu za pružanje takvih usluga. Umjesto toga, oni se za marketing svojih usluga oslanjaju na infrastrukturu nekog od „pravih” mobilnih operatera.

Usporedimo to sa Sjedinjenim Državama i Kinom: u SAD-u postoje samo tri mobilna operatera i 70 virtualnih. Iako virtualni operateri olakšavaju pristup uslugama nudeći jeftinije opcije u velikim razmjerima, oni ne doprinose konsolidaciji ili tehnološkom razvitku same infrastrukture. Kao rezultat te rascjepkanosti, europska telekomunikacijska industrija ne može postići istu razinu profitabilnosti kao druge globalne velesile.

Zaostalost telekomunikacijskog sektora u Europi – koji je prvenstveno posljedica nedovoljne centralizacije kapitala i fragmentacije tržišta – utječe na europsku industriju u cjelini. Ona usporava digitalnu tranziciju kapitalističkog proizvodnog sustava, s posljedicama i za opskrbne i za distribucijske lance.

Ukoliko Europa ne uspije razviti telekomunikacijske operatere koji bi bili dovoljno veliki za ulaganje u napredne tehnologije poput 5G-a, bit će prisiljena oslanjati se na uvozne tehnologije. Pritom sve očitijom postaje europska ovisnost o Kini po pitanju nabave 5G tehnologije. U ovom sektoru ključnu riječ igra kineski Huawei.

Međutim, kupnja 5G tehnologije od Kine izazvala je različite reakcije, potaknute zabrinutošću oko sigurnosti i potencijalnog geopolitičkog utjecaja Pekinga. Te su reakcije bile posebno snažne u Europi, gdje je nekoliko država članica izrazilo strah da bi se kineska 5G infrastruktura mogla koristiti za špijunske aktivnosti ili za potkopavanje digitalnog suvereniteta europskih nacija. Strahove je dodatno pojačao pritisak SAD-a, koji rastuću prisutnost Kine u globalnom telekomunikacijskom sektoru smatra prijetnjom vlastitoj nacionalnoj sigurnosti i sigurnosti svojih saveznika.

Zabrinutost oko kibernetičke sigurnosti zapravo je jedan od ključnih motiva u pozadini rasprava o 5G mreži. Sjedinjene Države zauzele su agresivan stav kako bi odvratile europske zemlje od oslanjanja na Huawei. Washington je čak zaprijetio ograničavanjem obavještajne suradnje sa zemljama koje bi nastavile koristiti kinesku 5G mrežu.

Europska se industrija nalazi pred svojevrsnom kvakom 22. S jedne strane, mora se oslanjati na kinesku tehnologiju kako ne bi zaostala u utrci za digitalizacijom; s druge strane, mora uravnotežiti svoje razvojne potrebe s prerogativima nacionalne sigurnosti.

Ako zemaljska infrastruktura otkriva ograničenja europskog kapitala, situacija u svemiru ne odaje ništa bolju sliku. Komunikacijski satelitski sustavi u niskoj Zemljinoj orbiti (Low Earth Orbit, LEO) mogu pružiti brzu povezivost do 100 Mbps, čak i u ruralnim i teško dostupnim krajevima u kojima fizička infrastruktura ne može zadovoljiti potražnju. Međutim, u ovom sektoru europska pristunost gotovo da i ne postoji. Europska se tehnologija zapravo oslanja na skupe satelitske sustave u ekvatorijalnim geostacionarnim orbitama (GEO), kao što su SES (Luksemburg), Eutelsat (Francuska) i Hispasat (Španjolska), no oni ne mogu pružiti jednako visoku razinu povezivosti.

U usporedbi s navedenim sustavima, Muskov Starlink i Amazonov Kuiper ispadaju isplativiji i mnogo efikasniji. Što se tiče državnih mjera, EU ulaže u program IRIS2 kako bi zatvorila taj ogromni tehnološki jaz, ali trenutno još uvijek ne postoji plan za komercijalizaciju ove tehnologije i njezino stavljanje na raspolaganje privatnom kapitalu.

Drugim riječima, ovisnost o Kini za 5G mrežu dodatno je pogoršana ovisnošću o SAD-u po pitanju satelitske povezivosti. Što se tiče softvera, Android i Apple čine 66% odnosno 34% tržišta mobilnih telefona. Nijedna europska kompanija ne može konkurirati ni na području proizvodnje mobilnih uređaja – umjesto toga, tim tržištem dominiraju američki Apple (33%), južnokorejski Samsung (31%) i kineski Xiaomi (15%).

Općenito, kapitalisti s nadprosječno razvijenom tehnologijom ostvaruju dodatni profit na štetu kapitalista čija tehnologija ostaje ispod društvenog prosjeka.

Nadovezujući se na ovaj osnovni zakon kapitalističkog načina proizvodnje, okrenimo se temi tehnološkog razvoja na području informacijske tehnologije. Izgledi europskog kapitala ovdje su također sumorni. Na Sjedinjene Države otpada oko 40% globalnih ulaganja u hardver i elektroničke komponente. Udio Kine iznosi 19%, dok europske države doprinose svega 12% globalnih ulaganja u toj grani industrije. U softveru su razlike još veće. SAD čini 71% globalnih ulaganja, Kina 15%, dok udio europskih nacija iznosi manje od polovice kineskog – jedva 7 posto.

Kina i SAD preuzimaju i vodeće uloge u utrci prema kvantnom računarstvu. Oko 50% privatnog kapitala uloženog u razvoj ove nove tehnologije dolazi iz Sjedinjenih Država, a Microsoft, Google i IBM predvode najvažnije inicijative, u skladu sa strateškim interesima. Udio europskog privatnog kapitala uloženog u ovaj sektor iznosi samo 5%, što je tek desetina iznosa američkih ulaganja. Na polju umjetne inteligencije, 73% temeljnih modela razvijenih nakon 2017. bilo je američkog, a 15% kineskog porijekla. S obzirom na još uvijek ograničenu industrijsku upotrebu ove tehnologije u Europi, gdje je koristi samo 11% tvrtki, pravi strateški rizik nalazi se u tome da bi europski kapital mogao postati ovisan o modelima razvijenim drugdje, bilo to za opće ili za specijalizirane primjene.

„Vodeći” europski imperijalizmi i dalje teturaju. Ulaganja rizičnog kapitala (venture capital) u Europi su 2023. godine iznosila 8 milijardi dolara, u usporedbi sa 68 milijardi dolara u SAD-u i 15 milijardi dolara u Kini. Računarstvo u oblaku (cloud computing) predstavlja još jedno strateško područje, koje može imati važne posljedice po sigurnost i razvojne mogućnosti. Ovim sektorom dominiraju Amazon Web Services, Microsoft Azure i Google Cloud, koji zajedno drže oko 65% svjetskog tržišta. Najveća europska tvrtka u ovome sektoru uspjela je osvojiti svega 2% europskog tržišta. Europa je na dobrome putu da u potpunosti izgubi neovisnost u ovom sektoru, budući da je kapital triju glavnih američkih dobavljača, pukom ekonomijom razmjera, deterministički sklon sve jačoj dominaciji. Europsko zaostajanje u IT-u ima značajne posljedice i po proizvodnju i po cirkulaciju viška vrijednosti.

U proizvodnom sektoru, neadekvatna infrastruktura i izazov održavanja neovisnosti sve više otežavaju modernizaciju. To, pak, otežava napore za smanjenjem otpadnih viškova, poboljšanjem kvalitete proizvodnje i implementacijom automatiziranih procesa i integrirane robotike unutar okvira poznatog kao „Internet stvari“.

Situaciju pogoršava nemogućnost inoviranja. Dijelom je to posljedica fragmentacije kapitala, ali ulogu igra i otežani pristup razvojnim mogućnostima velikome broju malih i srednjih poduzeća. Što se tiče cirkulacije viška vrijednosti, vrijedi napomenuti da se samo 4 od 50 najvećih svjetskih digitalnih tržišta nalazi u Europi.

Najveća digitalna tržišta danas kontroliraju kompanije bazirane u SAD-u (Alphabet, Amazon, Meta, Apple, Microsoft, X) i Kini (Tencent, Alibaba, ByteDance i Baidu). Velika većina europskih potrošača kupuje na digitalnom tržištu kojim dominira neeuropski kapital.

Ovo opće tehnološko zaostajanje prisiljava europski kapital da se odrekne dijela tržišnog udjela ili zaostane. Kao rezultat toga, europske nacije bit će prisiljene povećati ulaganja u pokušaju da povrate dio svoje izgubljene pozicije. Međutim, ovaj napor predstavlja utrku očajnika, koju otežavaju zakašnjeli start i umorne noge ostarjelog kapitalizma.

No, jedno je sigurno: kako bi održale svoju poziciju u žestokoj globalnoj konkurenciji, europske buržoazije će se i dalje oslanjati na brutalno intenziviranje ekstrakcije viška vrijednosti. To će se postići sve snažnijim izrabljivanjem, rezanjem javnih usluga i sustavnim uništavanjem životnih i radnih uvjeta proletarijata.

Razdoblje u kojem se socijalni mir u Europi mogao kupiti, zahvaljujući snažnom položaju europskih sila, sada je na izmaku. Kao rezultat toga, povratak slavnog doba klasne borbe – koje su buržoaski povjesničari ishitreno svrstili u prošlo svršeno vrijeme – svom će se silinom vratiti na povijesnu pozornicu.