Sindikalna borba i naoružavanje u Hrvatskoj

Posvetimo se sada Hrvatskoj, nastavno na ono što smo o događajima u toj zemlji pisali u The International Communist #5. Općenito, situacija je ostala stabilna. Nivo proleterske aktivnosti je nizak, dok je nacionalistički pokret sve agresivniji u dominantnoj političkoj struji.

Pokret radnika u obrazovanju
Najprije moramo analizirati napredak i završetak pokreta radnika u obrazovanju koji je započeo u jesen 2024. Ovaj pokret uključivao je radnike iz osnovnih škola, srednjih škola i javnih sveučilišta u Hrvatskoj, a u početku je postavljeno pet zahtjeva:

1. Povećanje osnovne plaće svih radnika u obrazovanju za 10%.
2. Povećanje koeficijenata plaće za radnike u obrazovanju, tj. izjednačavanje sa sličnim pozicijama u javnom sektoru. (Plaće se računaju kao osnovna plaća x koeficijent + bonus, ovisno o stažu).
3. Uvođenje bonusa za prosvjetni sektor dok se ne riješi pitanje koeficijenata.
4. Izuzeće od ocjenjivanja na radnom mjestu za nastavno osoblje.
5. Jednogodišnji moratorij na implementaciju predložene reforme kurikuluma strukovnih škola.

Zahtjevi 1-3 imali su ekonomski karakter i predstavljali su glavnu motivaciju za pristupanje pokretu. Hrvatska ima jednu od najvećih stopa inflacije u eurozoni, s prosječnim povećanjem cijena hrane od 45% u odnosu na 2021. godinu i porastom cijena stanova od 47% nakon 2022. godine. Cijene najma prate isti trend. Bilo je razumljivo zahtijevati povećanje plaća u takvim okolnostima, no, kako se moglo i očekivati, vlada i kapitalisti nisu bili zainteresirani za ublažavanje sve teže ekonomske situacije radnika.

Posljednja dva zahtjeva nisu bila ekonomske prirode. Vlada je promicala ocjenjivanje na radnom mjestu kao način poticanja izvrsnosti među nastavnicima, dok bi u isto vrijeme kažnjavala one koji ne zadovoljavaju tražene standarde. Naravno, bilo kakvo ocjenjivanje provedeno od strane školske administracije ili inspektora koje imenuje ministarstvo neizbježno bi bilo korišteno protiv “nezadovoljnika”, agitatora na radnom mjestu itd. Sindikati radnika u obrazovanju odlučili su se boriti protiv implementacije ocjenjivanja na radnom mjestu.

Drugi vladin projekt-ljubimac bila je reforma kurikuluma strukovnih škola. Reformu je pozdravila Hrvatska udruga poslodavaca (HUP) kao pozitivan korak prema tržišno orijentiranijem obrazovnom sustavu, a cilj reforme bio je ograničiti podučavanje predmeta “opće kulture” (kao što su povijest, biologija, geografija itd.) u strukovnim školama, usmjeravajući napore učenika na “praktične” predmete, tj. one koji ih bolje pripremaju za život u nadničkom ropstvu. Implementacija ove reforme prije svega bi dovela do povećanja nesigurnosti zaposlenja za veliki broj nastavnika.

Diskusije o mogućim sindikalnim akcijama započele su tijekom akademske godine 2023./24., a do rujna 2024. postalo je jasno da se nazire štrajk. Cijeli pokret prosvjetnih radnika uglavnom su organizirala tri sindikata: Nezavisni sindikat zaposlenika srednjih škola (NSZSŠH), sindikat Preporod i Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja (NSZVO). Dva su od spomenutih sindikata striktno sektorska. NSZSŠH okuplja radnike srednjih škola, dok NSZVO organizira radnike na hrvatskim sveučilištima i znanstvenim institutima. Sindikat Preporod, s druge strane, uključuje članove iz osnovnih i srednjih škola.

Međutim, odbijanje borbe od strane Sindikata hrvatskih učitelja (SHU) – dominantnog sindikata među zaposlenicima osnovnih škola – zadao je težak udarac pokretu, jer je to značilo da je kolektivnu akciju u osnovnim školama poduzimao samo ograničeni broj radnika, većinom članova i simpatizera sindikata Preporod. S druge strane, već je dugo poznato da je SHU najobičniji kolaboracionistički sindikat, uvijek spreman na kompromis s vladom. Nije slučajnost da je Ministarstvo obrazovanja SHU-u nedavno prenijelo vlasništvo nekih vrijednih nekretnina.

Nakon mjeseci neučinkovitih pregovora s vladom, tri sindikata odlučila su 19. ožujka 2025. godine proglasiti “štrajk upozorenja”. Nastava nije održana u većini srednjih škola i mnogim osnovnim školama diljem Hrvatske. Iako se izlaznost na štrajk mogla činiti izvrsnom, statistika je možda sakrila stvarnu situaciju na terenu. Preporod je objavio da je štrajk proglašen u 512 od 545 škola u kojima je sindikat bio aktivan, te u još 117 škola i drugih obrazovnih institucija u kojima nisu imali podružnice. Treba napomenuti da “proglašavanje štrajka” ne znači nužno da će svi—ili čak većina—radnika u određenoj školi u tom štrajku i sudjelovati. U mnogim slučajevima sudjelovat će samo manji broj radnika—obično onih najaktivnijih u sindikatu. U nekim slučajevima štrajk je “proglasila” samo jedna osoba, dok su svi njihovi kolege nastavili raditi. Štoviše, mnoge osnovne škole danas imaju samo ogranke SHU-a, što znači da se stotine škola uopće nisu pridružile štrajku.

Ipak, “štrajk upozorenja” 19. ožujka pokazao je da postoji značajan broj radnika spremnih za nastavak borbe. Nakon neučinkovitih i iscrpljujućih pregovora s vladom, tri sindikata odlučila su pozvati na “regionalni cirkularni štrajk”. Hrvatsku se podijelilo na pet geografskih regija, a škole u svakoj regiji proglasile su jednodnevni štrajk u periodu od 1. do 11. travnja. Škole u Dalmaciji prve su štrajkale, 1. travnja, dok su one u središnjoj Hrvatskoj bile posljednje, 11. travnja. Broj škola koje su proglasile štrajk tijekom ovog perioda bio je otprilike isti kao i tijekom “štrajka upozorenja” 19. ožujka, ali broj sudionika bio je osjetno manji. Na primjer, pomoćno osoblje (čistači, domari, tajnici, itd.) uglavnom su ostali na radnim mjestima.

Čini se da je glavni razlog za ovaj manjak sudjelovanja bio taj što je pomoćnim radnicima, s obzirom na njihovu nisku plaću (često manju od 1.000 € mjesečno), bilo teško odreći se dnevnica. Međutim, ovaj je argument vrlo slab i govori puno o klasnoj svijesti spomenutih radnika. Radnici ne kreću u borbu kada im je dovoljno dobro, nego kada ih na borbu natjeraju ekonomske teškoće.

Nakon “cirkularnog štrajka”, Preporod, NSZSŠH i NSZVO su za 25. travnja najavili prosvjedni skup. Prosvjed se trebao održati na glavnom zagrebačkom trgu, a sindikati su planirali mobilizirati svoje članove iz čitave Hrvatske. Kako je 25. travnja bio petak, članovi sindikata trebali su imati zakonsko pravo dobiti slobodan dan za “sindikalne aktivnosti”. Međutim, vlada je naredila školskim ravnateljima da ne odobravaju takve zahtjeve, što je još jednom pokazalo koliko prava garantirana buržoaskim zakonom zaista vrijede.

U svakom slučaju, prosvjed 25. travnja na kraju je odgođen—koliko god to smiješno zvučalo—zbog smrti pape Franje 21. travnja. Sindikati su odlučili odgoditi prosvjed “u znak sjećanja na preminulog papu”. Ovo je još jedan primjer sveprisutnog utjecaja Katoličke crkve u hrvatskom društvu. Odgoda prosvjeda dodatno je doprinijela demoralizaciji radnika.

Dugo očekivani događaj naposljetku se održao 9. svibnja u Zagrebu. Odaziv je bio manji nego što se očekivalo, jer su mnogi radnici bili spriječeni ostvariti svoje pravo na slobodan dan za sindikalne aktivnosti. Odaziv izvan Zagreba bio je osobito nizak, a iz drugih dijelova zemlje stigle su samo male skupine aktivista. Sam prosvjed sadržavao je govore mješovite tematike, od onih otvoreno antikapitalističkih, pa do onih prepunih patetičnog nacionalizma. Sindikalni vođe obećali su okupljenima da će se borba nastaviti te su najavili mogućnost generalnog štrajka obrazovnih radnika, sličnog masovnom (i donekle uspješnom) štrajku iz 2019. godine.

Međutim, kako se kraj školske godine približavao, postalo je jasno da je borba izgubila svoj zamah. Sindikat Preporod organizirao je referendum 27. i 28. svibnja, pitajući svoje članove jesu li spremni štrajkati tijekom posljednjih tjedana nastave u osnovnim školama i tijekom državnih matura u srednjim školama. Rezultati su bili razočaravajući. Samo 34% zaposlenika u osnovnim školama izjavilo je da su spremni na štrajk. Referendum o štrajku bio je uspješan u srednjim školama, ali prošao je s tijesnom većinom.

Nakon tih rezultata, sindikati su odlučili najaviti još jedan štrajk sredinom lipnja, ovaj put samo u srednjim školama. Na kraju, međutim, niti ta manja akcija nije bila provedena. Pokret obrazovnih radnika iz 2024./25. potpuno se raspao bez postizanja konkretnih rezultata. Plaće su ostale nepromijenjene, a kurikularna reforma — koju je vlada praktički obećala obustaviti krajem 2024. godine — ipak je provedena. Jedini djelomičan uspjeh bio je moratorij na ocjenjivanje nastavnika, no teško je reći koliko će to trajati.

Postoji nekoliko razloga za neuspjeh pokreta obrazovnih radnika. Prvo, činjenica da je najveći sindikat u obrazovnom sektoru, SHU, odlučio prekinuti veze s ostalim sindikatima i stati na stranu vlade. Iako su mnogi članovi SHU-a napustili sindikat nakon ove očite izdaje (a mnogi su se pridružili borbenijem sindikatu Preporod), SHU je ostao najveći i najutjecajniji sindikat u mnogim osnovnim školama, osobito izvan velikih urbanih centara.

Drugi važan uzrok neuspjeha bio je teško razumljiva taktika odgađanja koju su primijenila tri sindikata. Trebalo je nekoliko mjeseci da organiziraju “štrajk upozorenja”, iako je od samog početka bilo jasno da vlada neće dobrovoljno prihvatiti nijedan od glavnih zahtjeva (što, naravno, nije predstavljalo iznenađenje za marksiste!). Nakon uspjeha “štrajka upozorenja” u ožujku, sindikati su odlučili da neće ići “svi zajedno”, već da nastave s “cirkularnim štrajkom” u travnju. Umjesto da paralizira cijeli obrazovni sustav, ovaj štrajk nije imao nikakvog utjecaja na planove Ministarstva obrazovanja za akademsku godinu 2024./25. Iako je vrijeme isticalo – jasno je da nema smisla organizirati štrajk za vrijeme ljetnih praznika – tri sindikata nisu pozvala na generalni štrajk, već su organizirali prosvjed kojega su sami uništili odgodom zbog reakcionarnog utjecaja Katoličke crkve. Na koncu, zamah otpora bio je iscrpljen i vlada je mogla proglasiti pobjedu. Međutim, čak i izgubljene bitke mogu poslužiti kao lekcije za budućnost!

Daljnje aktivnosti među odgajateljima u predškolskim ustanovama

Nisu samo škole i sveučilišta svjedočila organiziranim sindikalnim akcijama u prvoj polovici 2025. godine. Pokrenuli su se i radnice u vrtićima, formirajući vlastiti pokret, koji je još uvijek na životu. Nakon niza štrajkova u vrtićima tijekom ljeta 2024. (o kojima smo već pisali), radnice u vrtićima odlučili su krenuti u ofenzivu. Dvanaestog travnja održan je prosvjed organiziran od strane profesionalne udruge odgajatelja SIDRO i Hrvatskog sindikata obrazovanja, medija i kulture (SOMK) u Zagrebu. Nekoliko stotina radnica iz različitih dijelova zemlje sudjelovalo je u prosvjedu, koji je trebao poslužiti kao odskočna daska za daljnje akcije. Inicijativa odgajatelja u vrtićima dovela je do još jednog prosvjeda 15. svibnja, s jednosatnim štrajkom u vrtićima diljem Hrvatske.

Činjenica da je glavni organizator prosvjeda bila profesionalna udruga (slična nevladinoj organizaciji), a ne sindikat, može se pokazati problematičnom na duže staze, što je Partija već komentirala u letku podijeljenom tijekom prosvjeda (i objavljenom u partijskom tisku).

Glavni problemi s kojima se suočavaju hrvatski radnici u vrtićima danas su niske plaće, prenapučeni vrtići i loša nastavna oprema. Dok školsko osoblje plaće prima izravno od Ministarstva obrazovanja, zaposlenici javnih vrtića u Hrvatskoj svoje plaće primaju od lokalnih vlasti. To je dovelo do ogromnih nejednakosti u plaćama između najbogatijih i najsiromašnijih jedinica lokalne samouprave u zemlji. Vlada je nedavno pokušala ublažiti ovaj problem formalnim izjednačavanjem plaća odgajatelja u predškolskim ustanovama s plaćama učitelja u osnovnim školama, što bi značilo da su lokalne vlasti trebale osigurati povišice radnicama čije su plaće bile ispod novog zakonskog minimuma. Naravno, ovo je često ostalo mrtvo slovo na papiru, a mnogi odgajatelji i dalje su nedovoljno plaćeni.

Inicijativa odgajatelja predškolskih ustanova (koju predvode SIDRO i SOMK) traži od Ministarstva obrazovanja da na sebe preuzme isplaćivanje plaća zaposlenika u vrtićima, jer je to jedini način da se postignu dugo očekivana povećanja plaća. Također je zatraženo i dodatno državno financiranje za vrtiće kako bi se smanjila njihova prenapučenost.

Za razliku od drugih radnika u hrvatskim školama, čini se da odgajatelji u predškolskim ustanovama nastavljaju svoje aktivnosti bez prekida. SOMK je najavio mogućnost štrajka u vrtićima u gradu Đurđevcu, blizu granice s Mađarskom. Želimo radnicima sreću i nadamo se da ćemo vidjeti više direktnih akcija ovog tipa diljem Hrvatske.

Nažalost, pokret odgajatelja predškolskih ustanova ostao je odvojen od pokreta školskih radnika, iako su oba pokreta zapravo pripadala istom sektoru – a da ne spominjemo i istoj klasi. Ova vrsta sub-sektorske fragmentacije sindikalnog pokreta u Hrvatskoj bolest je koja datira još od kasnih 1980-ih i uništenja starih industrijskih sindikata.

Industrija hrane i pića

Industrija hrane i pića najvažniji je sektor u današnjoj pretežno deindustrijaliziranoj Hrvatskoj. Spomenuti sektor trenutno čini 18% bruto domaćeg proizvoda (BDP) u proizvodnom sektoru i 3,3% ukupnog broja zaposlenih. Također, čini 13,4% izvoza iz proizvodnje. Posljednjih godina ovaj sektor bilježi rast proizvodnje i zapošljavanja, dok drugi sektori stagniraju.

Od 2015. godine, plaće u prehrambenoj industriji dosljedno su 2% niže od nacionalnog prosjeka, a unatoč povećanoj produktivnosti rada nije došlo i do odgovarajućeg rasta plaća. S druge strane, prosječne plaće u industriji pića 2% su više od nacionalnog prosjeka, no taj je sektor znatno manji u odnosu na industriju hrane. Unatoč značajnom rastu sektora, plaće su nastavile stagnirati i ozbiljno su pogođene inflacijom koja je zahvatila europska gospodarstva u posljednjih nekoliko godina.

Grupa Fortanova osnovana je 2019. godine nakon propasti bivše mega-korporacije Agrokor, koja je potom spašena od strane hrvatske države zbog svoje strateške vrijednosti. Ta vrijednost očituje se u 5 milijardi eura prihoda i približno 50.000 zaposlenika u Hrvatskoj. Fortanova zauzima ključne pozicije u maloprodaji, poljoprivredi i proizvodnji hrane u državama bivše Jugoslavije i Mađarske. U vlasništvu je konzorcija europskog i ruskog kapitala, pri čemu je ruski kapital bio podložan sankcijama nakon rata u Ukrajini i potpuno je uklonjen iz vlasništva 2024. godine. Većinski vlasnik Fortanove trenutno je firma Open Pass, u vlasništvu hrvatskog mega-kapitalista Pavla Vujnovca, u čijem se posjedu nalaze i PPD, koji trguje ruskim plinom, te maloprodajna tvrtka Pevex. Vujnovac je bio i jedan od glavnih financijera krajnje desničarske stranke Domovinski pokret, koja je nakon posljednjih izbora ušla u vladu zajedno s HDZ-om. Ova stranka promiče anti-radničke i anti-imigrantske politike, te promiče mjere štednje.

Štrajkovi

U svibnju su se održali štrajkovi u tri različite tvrtke: mesnom proizvođaču “PIK Vrbovec”, proizvođaču pića “Jamnica” i “Zvijezdi”, najpoznatijoj po svojoj majonezi. Štrajkove je predvodio PPDIV, sindikat koji okuplja radnike u poljoprivredi, industriji hrane, duhanskoj industriji i vodoopskrbi. PPDIV trenutno organizira oko 20.000 radnika i povezan je s glavnom sindikalnom centralom, SSSH. Sindikat je često pokazivao pro-vladine sklonosti, što je postalo očito 2016. godine, kada nije podržao divlji štrajk u tvornici Koka u Varaždinu. Sindikalno vodstvo je kasnije pokrenulo tužbu protiv radnika koji je objavio kritički tekst o ulozi PPDIV-a u štrajku, kao i protiv web-stranice koja je taj tekst objavila.

Štrajk je započeo nakon neuspjelih pregovora o kolektivnom ugovoru, a u njemu je sudjelovalo više od 80% sindikalno organiziranih radnika iz triju navedenih kompanija. Radnici su se odlučili za štrajk kako bi postigli novi kolektivni ugovor. Nakon što je štrajk najavljen, direktor Grupa Fortenova, Fabris Peruško, pokušao je prisustvovati sastanku radnika kako bi pokušao smiriti napetosti, ali u tome nije uspio. Štrajk je započeo 27. svibnja. Istovremeno, sindikat je izvijestio o daljnjem pritisku menadžmenta na najaktivnije članove sindikata i o pokušajima tvrtke da natjera radnike na potpisivanje individualnih ugovora i obustavljanje borbe.

Sindikat u PIK-u ima 920 članova, a u Zvijezdi 138. Od tog je broja njih približno 570 sudjelovalo u štrajku. U prvim je danima štrajkao i veći broj radnika, uključujući strane radnike, ali su ih menadžeri uspjeli obeshrabriti. Prije štrajka, PIK je proizvodio oko 80 tona mesa, a tijekom štrajka samo 10.

Dana 23. lipnja štrajkovi u PIK-u i Zvijezdi službeno su završeni potpisivanjem novog kolektivnog ugovora. Bila je ovo najduža borba u prehrambenom sektoru još od vremena ratova 1990-ih.

U Jamnici, stvari su se razvile drugačije. Na dan kada je štrajk trebao početi, članovi štrajkaškog odbora odlučili su otkazati štrajk, unatoč tome što je za njega glasovalo više od 80% sindikaliziranih radnika. Taj nelegitimni štrajkaški odbor odlučio je da će radni odnosi biti regulirani Pravilnikom o radu. Nakon što su (sasvim opravdano) isključeni iz sindikata, navedeni članovi nastavili su sa osnivanjem vlastitog sindikata. Trenutno nije jasno što će se dogoditi sa štrajkom niti koliko je članova napustilo izvorni sindikat.

Pripreme za rat: Nacionalističke parade i obavezni vojni rok

U skladu s globalnim trendom naoružavanja i militarizacije, hrvatska vlada odlučila je ponovno uvesti obavezni vojni rok, koji je ukinut 2008. godine. Početkom lipnja, ministar obrane Ivan Anušić predstavio je novi zakon o vojnom roku, a prvi obavezni upisi očekuju se 2026. godine.

Budući da hrvatska država trenutno nema potrebne resurse za upisivanje čitave muške kohorte (žene su i dalje izuzete od vojne službe), vojni rok će na početku biti ograničen na oko 4.000 regruta godišnje. Međutim, svi muškarci u dobi od 18 do 30 godina teoretski će biti podložni obveznoj vojnoj službi. Iako će regruti imati priliku služiti i u civilnoj ulozi, prava služenje pravog vojnog roka promovira se uz obećanje o kasnijem prioritetnom zapošljavanju u javnom sektoru. Ovo je perspektiva koju mnogi dočekuju s odobravanjem, osobito u ekonomski slabije razvijenim dijelovima Hrvatske.

Istovremeno, Hrvatska prednjači u utrci u naoružanju na zapadnom Balkanu. Nakon kupnje 12 francuskih borbenih aviona Rafale za gotovo milijardu eura 2021. godine, Ministarstvo obrane već je naručilo 50 njemačkih tenkova tipa Leopard 2, koji se očekuju do kraja 2026. godine. Najavljene su i značajne investicije u borbene dronove, uz mogućnost lokalne proizvodnje, istraživanja i razvoja, što je izazvalo veliki entuzijazam među hrvatskom buržoazijom.

U 2025. godini Hrvatska je napokon postigla NATO-ov cilj izdvajanja 2% BDP-a za obranu, a konzervativno-nacionalistička hrvatska vlada odmah je pozdravila prijedlog SAD-a da se taj postotak poveća na 5%. Hrvatski predsjednik, socijaldemokrat Zoran Milanović, izrazio je umjerenu kritiku povećanja vojnog izdvajanja, ali je podržao uvođenje obveznog vojnog roka, u skladu sa svojom novom “suverenističkom” retorikom.

Ideološki aparat buržoaske države također je neumorno radio na promicanju militarizacije. Dana 5. kolovoza, na “Dan pobjede” u Hrvatskoj, održana je velika vojna parada kojom je proslavljena 30. obljetnica “Oluje”, odlučujuće vojne operacije u Domovinskom ratu, koja je nakon toga dovela do masovnog protjerivanja 150.000 pripadnika srpske nacionalne manjine.

Na kraju, gotovo 500.000 ljudi nazočilo je koncertu neofašističkog pjevača Marka Perkovića Thompsona u Zagrebu 5. lipnja 2025. godine. Koncert je u suštini bio politički skup organiziran od strane klerikalno-nacionalističkog krila hrvatske buržoazije. Perković je javno pozvao Europu da se “vrati svojim kršćanskim korijenima kako bi ponovno ojačala”. Dodajmo tome militarističke i nacionalističke teme u njegovim pjesmama i njegovu jasnu podršku desničarskom političkom i crkvenom establišmentu, i postaje jasno je da će Perković imati važnu ulogu u budućim inicijativama hrvatske buržoazije.