Il Partito Comunista 429

2024.

Više od stoljeća stara povijest naše političke linije vidjela je trenutke unutarnjih poteškoća, gdje je jasnoća našeg smjera bila djelomično zamagljena pojavom stavova koji su bili u suprotnosti s našim političkim tezama, našom doktrinom i našom praktičnom tradicijom, koje su očuvale generacije naših drugova i drugarica. Takve tendencije, koje se isprva manifestiraju prikriveno, a kasnije postaju sve otvorenije, najčešće su bile plod frakcija formiranih oko operativnog središta partije. Zbog toga smo već u i drugim prilikama govorili o “frakcionaštvu odozgo”.

Moramo priznati da je naša partija u posljednje vrijeme prošla kroz teško razdoblje, a rezultat je bio raskol, koji nam je bio nametnut kao jedina alternativa podložnosti personalističkom oportunizmu koji je zavladao unutar organizacije. Još jednom moramo primijetiti da se trenuci slabosti u našoj političkoj partiji, čini se, ponavljaju sa sličnim karakteristikama, kao da je budilica povijesti bila nemoćna zaustaviti povremeni zvon oportunizma i ideološkog konformizma vremena.

Takve krize, koliko god bile bolne, bile su i bit će barem djelomično neizbježne, sve dok dominacija kapitala nad čovjekom ne bude posvuda revolucijom srušena od strane proleterske klase. Ovaj fenomen početne unutarnje degeneracije zapravo je prirodna posljedica utjecaja koji buržoaski ideološki otrov još uvijek uspijeva uvući u naše redove u ovim vremenima dugotrajne i mračne kontrarevolucije. Svakako, uvijek smo težili organskom stvaranju okruženja koje je žestoko antiburžoasko. Naši redovi su kompaktna skupina komunista ujedinjenih u borbi za ostvarivanje neposrednih i povijesnih interesa proletarijata. No, svjesni smo i praktičnih poteškoća u stvaranju ove teorijske slike koja se mora sukobiti s neprijateljskom stvarnošću današnjice.

U Komunističkoj Partiji, koju uporno smatramo prefiguracijom budućeg društva, militanti pronalaze okruženje u kojem ono što nazivamo “bratskim obzirima” nije samo težnja, već bitan uvjet. To znači da se u partiji govori samo istina, a od drugova se podrazumijevaju samo konstruktivne i iskrene namjere koje su bez skrivenih namjera i zakulisnog politikanstva. U ovakvim je uvjetima partija jaka i neuništiva. Ali ako, iz bilo kojeg razloga, ovaj stav oslabi ili bude u opasnosti od nestanka, dužnost cijele partije postaje rad na ponovnom uspostavljanju pravilne ravnoteže i sklada. Te slabosti ponekad mogu proizaći iz samog centra stranke i uzrokovati vrstu štete koja, dugoročno gledano, potkopava unutarnji život naše organizacije. Si parva licet, to je ono što se dogodilo u Rusiji 1920-ih, i ono što se dogodilo ovoj Partiji 1973.: to je frakcionaštvo odozgo, a posljedice su uvijek teške. I ovoga puta ponovila se ista priča. 

U tekstu od prije nekoliko desetljeća, osvrćući se na krizu koja je prošla kroz našu partiju s teškim posljedicama, napisali smo: „Smatramo da je najučinkovitiji način korištenja stranačkih snaga u cjelini jedinstven način rada koji se oslanja na “bratskoj solidarnosti i uzajamnom uvažavanju drugova.” Stoga konačno vraćamo u muzej prapovijesti, također i u muzej proleterskog organiziranja, one današnje destruktivne metode (koje su u pokretu uvijek bile prisutne samo zbog povijesne nezrelosti) ‘borbe’ između drugova i frakcija, gdje se ne koriste samo oružja demokracije i prebrojavanje glava, nego i pretjerivanje i polemički ekscesi; do te mjere da bi se lijeva frakcija morala nositi s osobnim napadima, klevetama, ogovaranjem, manevrima između istaknutih vođa i manipulacijama toliko hvaljenog članstva.”

Razlozi za komunizam jači su od svakog pokušaja da se oni pokopaju, čak i onda kada ti pokušaji dolaze od onih koji pokušavaju smiješnom prikazati našu znanstvenu kritiku robe, najamnog rada, političke ekonomije, a time i političke države. Uklonili smo idolizaciju države, razotkrivajući je kao ništa više od organiziranog nasilja dominantne klase nad potlačenom klasom. Naš program također će zahtijevati revolucionarno nasilje i diktaturu proletarijata kako bi se mogao ostvariti. Ali čak i ukoliko tranzicijsko društvo vidno pribjegava obilježjima starog svijeta, besmisleni kult nasilja sigurno neće postati model ponašanja. Kao marksistima, smatramo da su nam riječi “autoritaran” i “libertarijanski” strane i sa sigurnošću tvrdimo da se po završetku proleterske diktature niti jedna politička vlast neće moći održati.

Svjesni što se krije iza strašila autoriteta radi autoriteta, znamo da će najbolji protuotrov svakom personalističkom neredu biti komunistička partija organizirana na temelju autentičnog organskog centralizma. U njoj će disciplina koja čini da naši redovi marširaju zbijeno i složno biti plod komunističke strasti i osjećaja odgovornosti svakog druga. Svijest i sigurnost svakog suborca ​​će rasti u grupi, i učinit će suvišnim ritualne pozive na red od strane nadobudnih kaplara. Prevladat ćemo svako smiješno pribjegavanje disciplinskim mjerama.

Odstupanja od kursa organskog centralizma uvijek nastaju kao posljedica različitih prijedloga na taktičkom planu, gdje je teže naći jedinstveno rješenje. Teško je, ali nije nemoguće. Naša povijest, naši tekstovi, od Marxa nadalje, već imaju sve odgovore, potrebno je samo uložiti trud kako bismo ih pronašli. Tome su nas naučili naši stari. Kada, umjesto toga, očekujemo da najbolji odgovor dođe od visokog i neupitnog tumača doktrine, a od organizacije da se prilagodi njegovim direktivama na temelju jednostavnih i tjelesnih poziva na disciplinu, tada ćemo se naći izvan Ljevice, u društvu sa Staljinom.

Komunisti su željni borbe i znaju kako se disciplinirati kako bi se Partija mogla suočiti sa svojim nasilnim i okrutnim klasnim neprijateljem. Ali svijet koji oni žele, i koji će neizbježno doći, bit će svijet bez klasa i političke vlasti. Komunisti žele sudjelovati, u određenoj mjeri, u ovoj svijetloj budućnosti upravo ovdje i sada. Takva budućnost, uzgred, već djeluje usred ruševina buržoaskog svijeta, koji će umrijeti jer umrijeti mora. Mogućnost doživljavanja obnovljenog organskog i skladnog zajedništva sada se nudi militantima u redovima njihove Partije, Međunarodne komunističke partije, koja se i danas nalazi na istom putu kao i uvijek.

1974.

Iz “Il Partito Comunista” 1 (rujan 1974.)

Novine Il Partito Comunista i organizirana mreža militanata koji su se okupili i koji se još uvijek okupljaju oko njih, rezultat su selekcije koja se dogodila tijekom provođenja “teškog rada na obnovi revolucionarne doktrine i partijskog organa u kontaktu s radničkom klasom, izvan sfere personalizirane politike i izbornih manevara”. To je posao koji je poduzela komunistička ljevica u Italiji nakon sloma Komunističke internacionale 1926., koja je završila kao žrtva staljinizma i iskrivljene teorije “socijalizma u jednoj zemlji”. Priča o pravoj rekonstituciji revolucionarne klasne partije neizbježno je obilježena tim povremenim odabirima koji, u organizacijskoj sferi, izražavaju pojašnjenje, definiranje ili jednostavno stavljanje na dnevni red glavnih pitanja teorije, programa, taktike i unutarnjeg ustrojstva i funkcioniranja stranke, s čime sama stvarnost, a ne ljudska volja, tjera partiju da se suoči s njom, da je ponovno afirmira i formulira na sve precizniji način.

Komunistička Ljevica u Italiji krenula je putem obnove partije nakon 1926., prije svega ponovnim potvrđivanjem punog značaja elemenata koji su poduprli pobjedu u Rusiji i formiranje Treće internacionale na njezinom 2. kongresu 1920. Apsolutna nužnost klasne političke partije organizirane na globalnoj razini na centraliziran i nefederalistički način i utemeljene na marksističkoj teoriji i doktrini, koja se smatra nepromjenjivom; nužnost nasilne revolucije i diktature proletarijata, koju u prvom licu vodi klasna partija; reafirmacija, protiv prevladavajućeg staljinizma, teze, vrlo žive u Lenjinovo vrijeme, da pobjednički proletarijat u jednoj zemlji mora podrediti sve svoje napore postizanju proleterske pobjede na svjetskoj razini, s posljedičnom hijerarhijom globalne komunističke partije koja mora biti: Komunistička Internacionala—partija na vlasti—proleterska država. U ponovnom utvrđivanju tih ključnih pozicija, Ljevica je nužno morala marširati protiv staljinizma, ali odvojeno od drugih pozicija i grupa koje su iz kolapsa Internacionale izvukle lekciju da se treba suprotstaviti centraliziranoj partiji i jednostranačkoj diktatorskoj državi; “antistaljinističkih” pozicija i skupina koje su zapravo označile povratak na KAPD-ističke pozicije koje su poražene na 2. Kongresu Kominterne.

Još jedno od temeljnih stajališta Talijanske Ljevice bilo je da niz objektivno nepovoljnih događaja koji su obilježili tijek proleterske revolucije između 1917. i 1926. nije bio jedini uzrok degeneracije Internacionale. Postojao je i niz subjektivnih slabosti, koje se mogu sažeti kao: niz praznina u procesu formiranja Internacionale i partija koje joj pripadaju, proces koji su zahtjevi neposredne bitke učinili nesavršenim; nedostatak razrađenosti i reda na području taktike, u usporedbi s boljševičkim majstorskim naporima u obnovi teorije i programa; neispravna organizacijska praksa od 4. kongresa naovamo, koju smo osudili kao opasnu i kao vjesnicu organizacijskog raspada (spajanja, infiltracije, simpatizerske partije, itd.); i konačno, neispravan način vođenja partije i organiziranja njezina rada, koji je počeo dobivati ​​maha oko vremena rješavanja njemačkog problema 1923. i prevladao u Internacionali pod nenormalnim izrazom – “boljševizacija”. Ljevica je iz ove povijesne tragedije izvukla pouke sastavivši kritičku bilancu cjelokupnog rada Internacionale od 1920. do 1926.; bilanca, usput rečeno, već sadržana u našim Lyonskim tezama s 3. kongresa Talijanske komunističke partije 1926.

Ovakav pristup pitanju nužno je izazvao još jedan razlaz povijesnih puteva između naše struje i Trockog i ruske oporbe koja je odbacila našu bilancu iz materijalnih razloga, a svakako ne zbog nedostatka volje s naše strane. Godine 1945., sa svršenom činjenicom prelaska Rusije i staljiniziranih stranaka u tabor kontrarevolucije, također u fizičkom smislu, rekonstitucija revolucionarne komunističke partije na gore spomenutim osnovama ponovno je stavljena na dnevni red. Do tog vremena put kojim smo mi išli, i put kojim je išla trockistička ‘Internacionala’ i oni koji su se vratili u spontanizam, razišli su se u svim pogledima i više nije bilo povratka. Stoga nije bilo moguće upotrijebiti generički antistaljinizam različitih pregrupiranja kao osnovu za novu organizaciju. Umjesto toga, u Političkoj platformi iz 1945., izneseno je povijesno iskustvo talijanske ljevice i na tom putu, opremljen dvotjednim novinama Battaglia Comunista, i njihovim teorijskim novinama, Prometeom, započet će “težak posao”.

Razdoblje nakon Drugog svjetskog rata natjeralo je Partiju da se suoči s nizom specifičnih problema u pogledu taktike i opće perspektive. Ključna točka u ovom ogromnom zadatku, obavljenom između 1945. i 1952., bila je izrada Karakterističnih teza partije 1952. godine, koje su predstavljale osnovu za učlanjenje u samu partiju. Oni koji nisu prihvaćali Karakteristične teze u cijelini automatski su se našli izvan organizacije. Nitko ih nije morao izbaciti. Budući da se nisu slagali sa zaključcima koje je partija izvukla u različitim područjima djelovanja, sami su je napustili. Mogli su, prema riječima naših teza iz 1965., krenuti bilo kojim drugim putem koji se razlikuje od našeg. Uzeli su jedan od njih i prate ga i dalje, a na kojoj udaljenosti od partije nije naša briga.

Iako je, što se tiče revolucionarne krize, stanje 1964. bilo amorfno i potpuno mrtvo, sama činjenica rasta i konsolidacije partijske organizacije oko dvotjednog izdanja Il Programma Comunista (međunarodne cirkulacije) vratila je nazad na partijski dnevni red potrebu rješavanja problema koji su bili vezani uz njezine višegodišnje zadaće i način unutarnjeg funkcioniranja organizacije. Opet će okolnosti, a ne volja ove ili one osobe, izbaciti u prvi plan određene probleme koji će se, iako već pokriveni u stotinu i jednom proglasu iz 1920. godine, sada morati jednom zauvijek riješiti. Naime: organizacijski problemi s kojima je bila suočena rekonstruirana partija, sa svojom sada znatno smanjenom mrežom. Ovoj nužnosti pristupili smo na uobičajeni način, ne uzimajući u obzir mišljenja pojedinaca ili skupina, već gledajući u prošlost i budućnost, tražeći odgovore na današnje i sutrašnje probleme. Između 1964. i 1966. poduzeli smo procjenu organizacijskih iskustava svjetske komunističke partije između 1848. i 1926. i uskladili je s marksističkom metodom ponovnim uspostavljanjem različitih čimbenika koji definiraju bit komunističke partije: teorija, program, taktika i organizacija. Iz tih iskustava izvučeni su objektivni i definitivni zaključci koji su sažeti u tezama iz 1964.-66., koje opet morate ili prihvatiti ili odbaciti u cjelini jer ne predstavljaju rezultate nečijih upitnih promišljanja, bilo vođa ili članstva, već proizlaze iz cjelokupnog načina razmišljanja Ljevice u rasponu od pedeset godina.

S ovom novom prekretnicom na putu rekonstitucije partije koja je sada postavljena, organizacijske posljedice ovog čina bile su u određenom smislu sekundarne i zapravo nisu bile važne. Neki, možda dosta njih, otišli su. I oni su bili slobodni ići bilo kojim putem kojega su odabrali. Nije poduzeta nikakva akcija ni da ih se istisne, ni ponovno privuče. Naši su se putovi razilazili i još uvijek se razilaze, a razilaženje je sažeto u monolitni blok teza i izjava koje tipiziraju Ljevicu.

U tezama iz 1964.-66., u kojima je skicirana i sažeta povijest partije, opis partijske organske dinamike sažet je u sljedeće izraze:

“Provjera partijskih članova u organskoj centralističkoj shemi provodi se na način koji smo uvijek deklarirali kao suprotan moskovskim centristima. Partija nastavlja brusiti i usavršavati razlikovna obilježja svoje doktrine, svoje akcije i taktike jedinstvenom metodologijom koja nadilazi prostorne i vremenske granice. Jasno je da svi oni kojima su neugodna ta razgraničenja mogu jednostavno otići. Ni nakon preuzimanja vlasti ne smijemo priznati prisilno članstvo u svojim redovima. Svi teroristički pritisci na disciplinarnom polju stoga su izvan ispravnog značenja organskog centralizma; oni čak kopiraju svoj vokabular iz zloupotrijebljenih buržoaskih ustavnih oblika, poput sposobnosti izvršne vlasti da raspušta i ponovno sastavlja izabrane formacije – sve oblike koje već dugo smatramo zastarjelima, ne samo za proletersku partiju, nego čak i za revolucionarnu i privremenu državu pobjedničkog proletarijata” (Teze o povijesnoj dužnosti, djelovanju i strukturi Svjetske komunističke partije, 1965.).

Dakle, za Marxa, Lenjina i Ljevicu, zadatak brušenja partijskih teorijskih, programskih i taktičkih kardinalnih načela uvijek bi za posljedicu mogao imati stvaranje organizacijskih pukotina i podjela. Kada na toj osnovi dođe do raskola, to je rezultat pojavljivanja različitih političkih pozicija i to je prirodna, organska i povijesno pozitivna činjenica. Ali u organskoj centralističkoj shemi, odnosno ispravnom marksističkom poimanju unutarnje dinamike stranke, korištenje organizacijskog pritiska kao načina rješavanja unutarnjih razlika promatra se kao metoda koja, malo po malo, kvari samu prirodu partije. To je gledište koje teze bez oklijevanja sankcioniraju kao ono koje proizlazi iz povijesnog iskustva.

Između 1970. i 1973. povijest je na partijski dnevni red stavila razne probleme. Prema našoj klasičnoj metodi morali smo se uključiti u racionalnu i objektivnu potragu za rješenjem, koje bi potaknulo ili jednoglasnu suglasnost cijele organizacije ili jasno razgraničenje suprotnih pozicija i posljedično spontani, prirodni i organski organizacijski raskol. Ali čitav niz materijalnih razloga spriječio je da se metoda koju smo oduvijek branili, a koja je kodificirana još 1965. godine, provede u praksi. Ono što je nužno korišteno bila je suprotna metoda, vraćanje na dnevni red, unutar organizacije, prakse političke borbe, ideološkog terorizma i organizacijskog pritiska na militante koji su se deklarirali u apsolutnoj suglasnosti oko većine temeljnih partijskih pozicija i koji su u potpunosti prihvatili izvršnu disciplinu unutar organizacije. Korištenje ovih metoda osiguralo je da izbor koji je sada iznjedrio novine Il Partito Comunista nastane, po prvi put u povijesti partije, ne kao dobrovoljni odlazak elemenata koji se nisu slagali oko nekih temeljnih stavova, već kao službeno protjerivanje elemenata koji su izjavili da prihvaćaju cjelokupno taktičko, programsko i teoretsko nasljeđe komunističke ljevice.

Korištenje ovih metoda protivno je u praktičnom smislu partijskim tezama o organskom centralizmu; što znači da je u suprotnosti, s obzirom da te teze nisu teoretski luksuz, jedinoj metodi koju je povijest odabrala da u praksi izgradi snažnu, kompaktnu revolucionarnu organizaciju koja je potrebna proletarijatu da postigne svoju emancipaciju. Partija nije nastala takvim metodama; s krvavim lekcijama povijesno iskustvo nas je naučilo barem toliko. Naprotiv, jednom kada izgubi jedno od svojih glavnih “jamstava” da će ostati na ispravnom putu, svoje interne radne prakse – treći aspekt ponovnog oporavka oportunizma u Moskovskoj internacionali koji je osudila Ljevica – partija se otvara i odstupanjima u programsko-taktičkoj sferi.

Ne naša volja, već materijalne činjenice iscrtale su naš put do ove točke; otvorena obrana svih klasičnih i nepromjenjivih pozicija ljevice kao jedinog temelja na kojem se organizirana mreža klasne partije može ponovno sastaviti i učiniti kompaktnom i moćnom. Prisiljeni zabilježiti postojanje dviju organizacija, koje nismo niti uzrokovali niti željeli, nemamo što ispisati na našem stijegu osim naše potpune odanosti i vjere u tradiciju Marxa, Lenjina i Komunističke Ljevice, kodificiranu u tezama poznatima redom kao Rimske teze, Lyonske teze, Karakteristične teze iz 1952. i Teze o organskom centralizmu iz 1964.-1966. Moramo tvrditi da je samo na tim nepromjenjivim i nepovredivim temeljima nastala i rasla Međunarodna Komunistička Partija, te da samo na tim osnovama može opstati i jačati.

Svjetsko gospodarstvo sve je bliže novoj općoj recesiji, dok se trenutni sukobi intenziviraju i šire, uključuju nove aktere i pogađaju sve veća područja. Rat u Ukrajini i sukobi na Bliskom istoku nastavljaju krvoproliće, redefinirajući nove odnose moći među velikim silama i napinjući imperijalističku hijerarhiju. U povijesti modernog kapitalizma, stoljetna borba za kontrolu tržišta nikada nije dopuštala promjene na vrhu svjetske piramide bez pratećeg vala neviđenog nasilja, dok se nova globalna hegemonija uspinje. Iako se trenutno ne čini da će se takva promjena brzo dogoditi, kontradikcije koje nastaju zbog sporog, ali neizbježnog opadanja moći SAD-a i dalje se nakupljaju.

Na Bliskom istoku

Znamo da se određene velike povijesne promjene nikada ne pojavljuju kao rezultat postupnih, linearnim procesa. Naš dijalektički pogled vodi nas da primjetimo i predvidimo kako se uspon ekonomske moći mlađeg kapitalizma odmah i mehanički ne prevodi u proporcionalno povećanje političkog utjecaja i vojne moći. Ekonomski uspon Kine, koji traje desetljećima bez značajnih zastoja, mogao bi u dugom roku dovesti do nametanja njene veće strateške uloge na Bliskom istoku. Tu protječu njezini energetski resursi, a također je i najvažnija ruta za njezinu trgovinsku ekspanziju.

Stoga nije slučajno da Peking pokušava promijeniti igru. Kineski kapitalizam širi svoje pipke pozicionirajući se kao jednostavan arbitar na Bliskom istoku. To se događa u trenutku kada Kina ostavlja iza sebe svoju početnu, naglu akumulaciju. Sada se zemlja nalazi u fazi zrelosti, napredak koji je došao tako brzo da već pokazuje prve znakove senilnosti. Ipak, do 2024. godine industrijska proizvodnja Kine činit će 31,6 posto globalnog ukupnog udjela, gotovo udvostručujući 15,9 posto sljedeće zemlje – Sjedinjenih Država.

S gledišta SAD-a, korijeni rata u Ukrajini mogu se gledati kao pokušaj ograničavanja veza između europske industrije i ruskih energetskih resursa. Istovremeno, to služi kao upozorenje Kini. Rat na Bliskom istoku, s druge strane, posljedica je Pekinških ambicija za povećanje utjecaja u geohistorijskoj regiji. Ova regija proteže se nad bogatim naftnim i plinskim oceanima čije je nevjerojatno bogatstvo nastalo gotovo magično iz najma. Sporazum između Irana i Saudijske Arabije, potpisan u Pekingu u ožujku 2023., bio je udarac koji ni Sjedinjene Države ni Izrael nisu mogli podnijeti. Zbog toga je pritisak Zapada na Rijad da postigne dogovor, u skladu s „Abrahamovim sporazumima“, između Saudijske Arabije i Izraela, intenziviran. No, ta je mogućnost izblijedjela prije godinu dana, kada je nasilno izbijanje kipuće pare razvalilo poklopac sa ekspres lonca u koji je Država Izrael zaključala Pojas Gaze. Uslijedio je nasilni sukob, vođen okrutnim i obskurnim buržoaskim vodstvom koje na kraju savršeno odražava svoje izraelske suparnike.

Sastojci za beskrajnu klaonicu bili su na mjestu mnogo prije nego što je napad 7. listopada izvela takozvana „palestinska otpornička“ skupina. Da je napad doista bio borba za neovisnost potlačenog naroda, vjerojatno ne bi bio toliko okrutan u udaranju nasumično, bez ikakve razlike između vojnog i civilnog osoblja na suprotnoj strani fronta, među kojima proletari izraelske i drugih nacionalnosti čine većinu. U tom smislu, kako možemo zaboraviti da su „lijevi“ zagovaratelji buržoaskog rata, okupljeni pod zastavom islamskog fundamentalizma i međuklasnih „pro-palestinskih“ demonstracija, izostavili spomenuti desetke azijskih radnika koje su ubili i uzeli za taoce Hamasovi militanti?

Smrtonosna devastacija u Gazi, s više od 40.000 potvrđenih palestinskih žrtava u prošloj godini, popraćena je onim što novinarska licemjernost opisuje kao rat „niskog intenziteta“. Na Zapadnoj obali, više od 600 palestinskih žrtava, a na granicama između Izraela i Libanona, poginulo je oko 450 članova Hizbulaha. Ova dva začetka sukoba sve više izgledaju kao otkucavajuća bomba koja prijeti da će uništiti cijelu regiju. Kombinirane snage Hamasa, Hizbulaha, Hutija i Irana predstavljaju „egzistencijalnu prijetnju“ takozvanoj „židovskoj državi“ (za nas, država je uvijek kapitalistička, a Izrael ni izdaleka nije dobroćudni gospodar za židovski proletarijat).

No, kao i uvijek, svaka buržoaska sila ima svoje interese i slijedi svoju agendu. U tom smislu, jedinstvo ove protu-izraelske fronte daleko je od monolitnog.

Međutim, izraelska vlada ima dobre razloge za ozbiljno shvatiti takvu „egzistencijalnu prijetnju“, jer bi njezina država zaista mogla platiti cijenu promjene u ravnoteži moći među velikim imperialističkim silama. Moramo uzeti u obzir jedan važan trenutak. U trećem tjednu rujna, Izrael je izveo iznenadni smrtonosni napad na cijeli zapovjedni centar Hizbulahove vojne organizacije. To je učinjeno detoniranjem komunikacijske opreme – pagera i radija – koje je bilo opskrbljeno libanonskoj šiitskoj militantnoj mreži. Iako ne možemo točno reći koliko je ovo oslabilo njihovu snagu, ipak je to bio težak udarac Hizbulahovoj vojnoj moći. Izrael je također nastojao ponovo potvrditi mit o svojoj nepobjedivosti podsjećajući na uspjeh od 5. lipnja 1967. godine. Tada su izraelske snage pokrenule preventivni vojni udar protiv Egipta, Sirije i Jordana, započinjući blitzkrieg koji je postao najveća pobjeda u povijesti izraelske vojske.

No postoji jedan element na koji nastavljamo računati kako bismo okončali klanje na Bliskom istoku: snaga radničke klase iscrpljene od rata. U Iranu i Izraelu, tj. glavnim akterima trenutne tragedije, možda nešto počinje buktati pod težinom koja tlači proletarijat u svakoj naciji. U Iranu su organizirani štrajkovi i ulične demonstracije u nekoliko gradova i industrijskih područja zemlje. Grad Arak, koji se smatra industrijskom prijestolnicom zemlje, bio je epicentar tih borbi. Širom zemlje, umirovljenici su demonstrirali protiv visokih životnih troškova koji njihove već oskudne mirovine čine još jadnijima. Još više, protive se troškovima posredničkog rata potaknutog ekspanzionističkim ciljevima vlade u Teheranu.

U Izraelu, za sada, oporba vladi u vođenju rata u Gazi ostaje kao interklasna fasada. Ali izraelski proletarijat također je platio visoku cijenu: više od 1.600 mrtvih, više od 13.000 ranjenih i 200.000 raseljenih, sada smanjenih na oko 60.000. Radničko nezadovoljstvo mora tinjati pod pepelom interklasizma kada je Histradut, glavni izraelski režimski sindikat, početkom rujna morao sazvati opći štrajk u pokušaju da iskali proleterski bijes.

U istočnoj Europi

Nedavni događaji na rusko-ukrajinskoj ratnoj fronti također ukazuju na daljnju eskalaciju sukoba kao rezultat eskalacije imperijalističke konfrontacije. Pogoršanje tekuće konfrontacije dobro je ilustrirano pitanjem koje dominira javnim debatama sredinom rujna: debata među podržavateljima Kijeva o tome trebaju li Ukrajinci dobiti dopuštenje za udarce duboko na rusku teritoriju. Ukrajina traži zeleno svjetlo za korištenje dugometnih raketa (više od 300 km) na ruskom teritoriju: Sjedinjene Države zasad su suzdržane u donošenju tog zahtjeva, ali su ostavile drugim članicama NATO-a s tim oružjima slobodu da rade kako žele. Upotreba takvih raketa, zbog svojih tehničkih i operativnih karakteristika, zahtijevala bi izravnu intervenciju zapadnih stručnjaka. Kao odgovor, Putin je nedavno u javnom govoru izjavio da bi, prema ruskoj perspektivi, dopuštanje njihovog korištenja bilo jednako izravnoj intervenciji NATO-a u sukob, čineći ga ratnim sudionikom.

Propaganda zaraćenih buržoaskih sila često je daleko od stvarnosti. Bez obzira na to što Putin možda kaže ili misli, stvarnost je da se radi o posredničkom ratu. O posredničkom ratu u kojem velike sile mogu vidjeti sukob proširen na njihove vlastite nacionalne granice.

U kontekstu karakteriziranom postupnim kidanjem bilo kakve barijere koja odvaja regionalne ratove od općeg rata kapitala, Europska unija također tvrdi da ima nešto za reći. No, dok se različite zemlje kreću u (razbacanom) redu i tvrde da zastupaju određena stajališta, ta jedinstvenost je samo kozmetička. Čak je i beskorisni i impotentni Europski parlament, u neobvezujućoj rezoluciji usvojenoj 19. rujna, pozvao “zemlje EU da ukinu ograničenja koja sprječavaju Ukrajinu da koristi zapadna oružja protiv legitimnih vojnih ciljeva u Rusiji.” Koliko god glas Europskog parlamenta bio beznačajan, trenutak velike opasnosti mora biti shvaćen od strane europskih proletara: predstavnici buržoaskih stranaka prihvaćaju rizik ulaska u rat s Rusijom jer će radnici biti topovsko meso!

Što se tiče učinkovitosti izravnih udara na ruski teritorij ultradugometnim projektilima, više analitičara skeptično gleda na njihovu stvarnu učinkovitost na terenu. Međutim, politički značaj ublažavanja takvog ograničenja ne treba podcjenjivati, jer nosi rizik od prijelaza poslovične crvene linije. Takav potez mogao bi biti diktiran stupnjem očaja u kojem se nalazi vojno vodstvo Ukrajine. Napad 18. rujna na Toropets u Tverskoj oblasti u Rusiji, koji je pogodio ogromni depo raketa i topničkih projektila, odražava teško stanje ukrajinske unutarnje fronte i označava još jedan korak prema totalnom ratu.

U nastojanju da preokrene tijek rata, koji trenutno ide u korist Rusiji, Ukrajina ima vrlo snažan interes proširiti sukob izravnim uključivanjem svojih pristaša u rat protiv Moskve. Ukrajinska vojna operacija na ruskom teritoriju u Kurskoj oblasti može se tumačiti u tom svjetlu. Razlog za takvu operaciju, briljantan s čistog taktičkog stajališta, ali loše shvaćen sa strateškog stajališta, mogao bi biti upravo želja da se pokaže kako ukrajinska vojska nije u rasulu. Ova akcija pokazuje da proširenje rata na zemlje NATO-a također može biti realan ishod.

6. kolovoza, snažna ofenziva ukrajinske vojske, koja je krenula iz Sumija i nesputano napredovala desetke kilometara u teritorij Kurske oblasti, na mjestu gdje su ruske granične snage očito bile najslabije. Ovaj razvoj doveo je do nove situacije u sveukupnoj slici rata. U napadu su korištene najbolje dostupne trupe i vojna oprema. Samo slabo naseljeno područje bogato šumama omogućilo je razumno raspršivanje okupacijskih snaga. Ovo je bio jasan uspjeh i s moralne strane, ali i u pogledu propagande. To je bio očigledan udarac ruskoj vojsci, koja nije uspjela predvidjeti napad niti odmah obuzdati ukrajinsko napredovanje.

Možemo pretpostaviti da je ova operacija imala za cilj olakšati pritisak na donbašku frontu prisiljavajući trupe da prijeđu s napada na ukrajinsku teritoriju na obranu ruskog teritorija. Međutim, čini se da se to nije dogodilo. S jedne strane, pritisak na ukrajinsku crtu bojišta nije opao. S druge strane, ruski napadi na strateški važne zone nisu smanjeni u intenzitetu. To uključuje bombardiranja Poltave, provedena hipersoničnim raketama, koja su uništila vojnu bazu u središtu grada, doma velikog kontingenta stranih vojnika i instruktora.

U međuvremenu, napredovanje ruskih snaga nastavilo se u Donbasu. Već u veljači, ruske trupe zauzele su područje Avdijivke, stratešku utvrdu koja štiti logističke rute u Donjeckoj oblasti i služi kao uporište za povratak izgubljenih teritorija Donjecka na istoku. U posljednjim tjednima, pritisak se usmjerio prema sjeverozapadu u istom području. Na kraju, dospio je blizu još jedne velike ukrajinske utvrde, Pokrovska. Grad je oslonac ukrajinske logistike na istočnom frontu, zajedno s Kramatorskom smještenim sjeveroistočnije. Osim razvoja na bojištu, obje vojske imaju zajednički problem: suočavaju se s potrebom slanja novog topovskog mesa u klaonicu rata. Na ruskoj strani, nedavni dekret rezultirao je povećanjem vojnog kadra s 1.320.000 na 1,5 milijuna, uz dodatak 180.000 ljudi. Ovo je treći takav korak od početka rata protiv Ukrajine. Odluka da se ne povuku snage iz Donbasa može se vidjeti kao znak povećanih napora u regrutiranju vojnika, uključujući tinejdžere. Situacija za ukrajinsku vojsku je još gora, jer ona pribjegava otmicama muškaraca u dobi za borbu s ulica svojih gradova kako bi nadomjestila značajne gubitke na frontu.

Iako su takve vijesti dobro skrivene pod plahtom zaslijepljujuće medijske buke, dezerterstvo, izbjegavanje regrutacije, odbijanje borbe i sabotaža su sveprisutni. Instinktivna reakcija protiv nastavljajuće ogromne klaonice ostaje ograničena i neorganizirana. No, ove antimilitarističke reakcije održavaju nadu u slom obje vojske i domaće fronte.

U Ukrajini, kao i na Bliskom istoku i svugdje drugdje, jedina šansa za zaustavljanje ratova kapitala leži u nesklonosti radnika da podlegnu vojnim okvirima koje buržoazija nameće kako bi ponovno uspostavila svoju klasnu vlast. To će biti moguće samo ako se proletarijat svake nacije ujedini za svoje neposredne interese i svoj povijesnu zadaću svrgavanja buržoazije i ostvarivanja integralnog programa komunizma, pod vodstvom Međunarodne Komunističke Partije.

Rastuće međunarodne napetosti i ratovi izazvani eskalacijom imperijalističkih sukoba morali su se odraziti na rast proizvodnog sektora posvećenog proizvodnji oružja. Prošle je godine globalna industrijska proizvodnja pretežno stagnirala, s porastom od skromnih 2,5%. No stvari su se odvijale sasvim drugačije u onom stalno cvjetajućem industrijskom sektoru, usmjerenom na uništavanje ljudskih bića i proizvoda ljudskog rada. Na globalnoj se razini tijekom 2023. na oružje potrošilo 2,4 bilijuna dolara, što predstavlja najveći porast u proteklih deset godina – od čak 6,8%. Riječ je o impresivnoj svoti, usporedivoj s BDP-om jedne kapitalističke zemlje srednje veličine, poput Italije.

Ove činjenice još jednom u potpunosti potvrđuju valjanost riječi koje je Rosa Luxemburg napisala prije više od stotinu godina u svojem djelu Akumulacija kapitala: „S ekonomskog gledišta, militarizam se kapitalu čini kao prvorazredno sredstvo realizacije viška vrijednosti, tj. kao područje akumulacije.” Ovaj je sektor proizvodnje izrazito profitabilan, osobito kada industrija može imati koristi od velikih dijelova državnih proračuna koje se izdvaja za vojnu potrošnju. Ovaj rast nije podržan samo povećanjem domaće potražnje, već je stimuliran i državnim ugovorima u zemljama proizvođačicama. Drugi pokretački čimbenik je, pak, porast vojne potrošnje u zemljama-kupcima koje, crpeći iz državnih blagajni, prekomjerno potiču globalnu potražnju za naoružanjem.

Jedan aspekt koji ukazuje na značajnu prekretnicu jest taj da vojna potrošnja nije porasla samo u apsolutnom iznosu, već da je 2023. – po prvi put nakon 2009. godine – došlo do povećanja vojnih izdataka na svim kontinentima.

Države koje su posljednjih godina najviše ulagale u vojnu industriju su redom: SAD, Kina, Rusija, Indija i Saudijska Arabija.

Na prvom su mjestu i dalje Sjedinjene Američke Države s udjelom od 37% globalne vojne potrošnje, a na popriličnoj ih udaljenosti slijedi Kina čiji se udio za sada zaustavio na 12%. Ovdje vrijedi napomenuti kako ove dvije velesile – inače glavne suparnice na globalnoj sceni – zajedno čine čak 49% svjetske vojne potrošnje. Ilustraciju ove usporedbe moći upotpunjuju brojke koje se tiču zemalja članica NATO-a, koje su 2023. godine zajedno potrošile 1,341 bilijun dolara na naoružanje, što je ukupno činilo 55% globalne vojne potrošnje. Naravno, lavovski udio pritom su također činile Sjedinjene Države. SAD je prošle godine na naoružanje potrošio 916 milijardi dolara, što je povećanje od 2,3%. Taj je iznos predstavljao 68% ukupne vojne potrošnje NATO-a, dok je 28% otpalo na njegove europske članice. 

Rat u Ukrajini značajno je povećao vojnu potrošnju u nekoliko europskih zemalja, posebice u Rusiji i Poljskoj. U ove dvije zemlje vidimo značajan pomak prema ekonomskom militarizmu. Ova činjenica će sigurno utjecati na globalno tržište oružja. Dobavljači iz zaraćenih zemalja putuju po čitavom svijetu, a možemo ih naći i u najzabačenijim krajevima zemaljske kugle. Rusija je od početka rata u Ukrajini utrostručila svoje vojne izdatke. Njezina je vojna potrošnja dosegla 100 milijardi dolara ili 6% BDP-a; međutim, taj bi udio zapravo mogao biti puno veći. Prema Financial Timesu, četvrtina ruske državne potrošnje nije javna i stoga izmiče statistici. Broj poduzeća u vojnoj industriji Rusije porastao je s 2000 na 6000 – i rade danonoćno. Trenutno zapošljavaju čak 3,5 milijuna ljudi; pola milijuna više nego 2021. Neka od tih poduzeća, zbog nedostatka radne snage, čak nude radnicima oslobađanje od služenja vojnog roka. Ekonomske implikacije ovog strelovitog rasta vrlo su jasno vidljive. Porast zaposlenosti je visok, a trenutna stopa nezaposlenosti od 2,8% najniža je u čitavoj povijesti post-sovjetske Rusije. Ekonomski prosperitet potaknut ponovnim naoružavanjem također dovodi do značajnog rasta plaća radnika u „obrambenom” sektoru, koje su porasle između 20 i 60 posto.

Poljska bilježi najveći rast vojne potrošnje u relativnom smislu. Između 2022. i 2023. vojna je potrošnja u Poljskoj porasla za 75%, što je daleko najveći porast među europskim zemljama. Štoviše, pogledamo li statistiku za posljednjih deset godina, zemlje koje su najviše povećale izdvajanja za vojsku su: Ukrajina (1.272%), Poljska (181%), Danska (108%), Rumunjska (95%) i Finska (92%). Nije iznenađujuće da četiri od ovih pet zemalja graniči s Rusijom, Bjelorusijom ili Ukrajinom, što je znak da se trenutni rat u istočnoj Europi već neko vrijeme kuhao. Navedena situacija ponovnog naoružavanja duž rasjedne linije u istočnoj Europi – odnosno priprema za regionalni rat velikih razmjera – može nam pomoći rasvijetliti i razvoj događaja u istočnoj Aziji. Konkretno, pomaže nam uočiti značaj napetosti oko Tajvana, koji je postao žarište kinesko-američkih sukoba na Pacifiku.

Trendovi vojne potrošnje u Aziji – van povremenih oscilacija i usporavanja – također potvrđuju opću sliku kontinuiranog rasta naoružavanja.

Uvoz oružja na azijsko-pacifičkom području pretrpio je djelomično nazadovanje u periodima 2014.-18. i 2019.-23., kada je pao za 12 posto. Međutim, ovaj pad treba prvenstveno pripisati padu kineskog uvoza. Nadalje, ova geografska regija i dalje ostaje najvećom „uvoznicom” oružja, sa šest od deset najvećih svjetskih zemalja uvoznica: Indijom, Pakistanom, Japanom, Australijom, Južnom Korejom i Kinom. Potonja je u posljednjih pet godina smanjila uvoz oružja za 44 posto. Ali ova brojka ni na koji način nije u suprotnosti s povećanjem proračuna rezerviranog za vojne izdatke, koji je povećan već devetu godinu za redom i trenutno stoji na 1,665 bilijuna juana (preko 213 milijardi eura, odnosno oko 232 milijarde američkih dolara). Objašnjenje ove diskrepancije leži u činjenici da je Peking (što se tiče naoružanja) počeo proizvoditi velik dio onoga što je dotad uvozio.

Ponovno naoružavanje Kine suočeno je s utrkom u naoružanju drugih imperijalističkih sila u regiji. Povećanje vojne potrošnje u Japanu pritom je značajno. Vlada premijera Kišide obećala je povećati vojnu potrošnju na 2% BDP-a do 2027. godine. Vrlo je to brza stopa povećanja, uzmemo li u obzir da je japanski vojni budžet 2023. iznosio 50,2 milijarde dolara, odnosno 1,2% BDP-a. Već bi 2024. proračun za naoružanje trebao porasti na 52,67 milijardi dolara.

Rast vojnog budžeta Južne Koreje zaslužuje posebnu pozornost. S vojnim proračunom od 47,9 milijardi dolara nalazi se na 11. mjestu u svijetu po izdacima za naoružanje, odmah iza Japana. Još je impresivnija činjenica da je Južna Koreja zabilježila značajan porast izvoza od čak 12 posto. Rezultati vojne industrije ove zemlje stoga zaslužuju detaljniju analizu. Godine 2000. Južna Koreja bila je na 31. na svijetu prema izvozu oružja. U petogodišnjem razdoblju 2018.-2022. već je bila na devetom mjestu. Prihodi južnokorejske vojne industrije skočili su sa 7,25 milijardi dolara 2021. na preko 17 milijardi dolara 2022. Ova će se brojka zasigurno povećati u 2023. godini, zbog prodaje borbenih zrakoplova Maleziji i vozila Australiji. Južna Koreja je trenutno druga po veličini zemlja izvoznica oružja u Aziji. U srpnju 2022. Seul je potpisao vrlo bitan ugovor s Poljskom vrijedan 12,4 milijardi dolara. Najveći je to ugovor kojega je južnokorejska vojna industrija ikada postigla u svojoj povijesti. Među ostalim, sporazumom se predviđa isporuka stotina raketnih bacača Chunmoo, K2 tenkova, samohodnih haubica tipa K9 i borbenih zrakoplova FA-50. Javno iskazan cilj korejskih vlasti je da do 2027. postanu četvrti najveći svjetski izvoznik smrtonosnog oružja. Hoće li u tome uspjeti uvelike će ovisiti o dva faktora: ratu u Ukrajini i više od 70 godina dugom sukobu sa Sjevernom Korejom. Dok je potonji aspekt omogućio konsolidaciju domaće industrije oružja sposobne održati se u sukobu sa svojim sjevernokorejskim susjedom, rat u Ukrajini postao je velika poslovna prilika. To potvrđuje i trend koji je zabilježen u drugim državama, poput Irana i Sjeverne Koreje. Proizvodnja oružja, podržana državnom nabavom za domaću „obranu”, kao neizbježnu posljedicu ima i povećanje udjela te zemlje na globalnom tržištu oružja.

I u Indiji vojni izdaci rastu postojano i velikom brzinom. U ovom apsurdnom rangiranju kakvoga samo kapitalizam može izmisliti, Indija zauzima četvrto mjesto s 83,6 milijardi dolara vojnih izdataka, što je povećanje od 44% u odnosu na 2014. godinu.

Iako je Modijeva vlada povećala proizvodnju oružja kroz program „Make in India”, indijski div ostaje najveći svjetski uvoznik oružja, s povećanjem od 4,7% u posljednjih pet godina. Međutim, iako je Rusija i dalje najveći indijski dobavljač oružja (s 36%), treba napomenuti da je posljednje petogodišnje razdoblje bilo prvo nakon 1960.-1964. u kojemu je udio Moskve pao ispod polovice uvezenog oružja. Ovaj smo trend već opisivali u našim ranijim člancima. Navedena je diversifikacija dobavljača također posljedica sporazuma s SAD-om, odakle dolazi 13% oružja kojega kupuje Delhi. Još je veća uloga Francuske čija je vojna oprema dosegla 33% indijskog uvoza. Pritom treba napomenuti da je Francuska prestigla Rusiju i postala drugi najveći izvoznik oružja na svijetu.

Prema ljestvici sposobnosti konvencionalnog ratovanja koju je pripremio Global Firepower analizirajući vojne, demografske, financijske, logističke i geografske aspekte (ali bez razmatranja dostupnosti nuklearnog oružja), indijska se vojska sa svojih 1,5 milijuna djelatnog vojnog osoblja smatra četvrtom najmoćnijom vojskom na svijetu.

Pakistan, povijesni neprijatelj Indije, također slijedi opći trend ponovnog naoružavanja. Pakistanski uvoz oružja je porastao za 43% između 2014.-18. i 2019.-23., uvelike zahvaljujući jačanju veza s Pekingom, odakle sada dolazi čak 82% pakistanskog naoružanja.

Zahvaljujući kineskoj prijetnji, Sjedinjene Države su postale vodeći opskrbljivač oružjem u azijsko-pacifičkoj regiji, pokrivši 34% uvoza, nakon čega slijedi Rusija s 19% te Kina s 13%. Iako je uvoz oružja na Tajvan pao za 69%, važno je napomenuti da su neke velike isporuke planirane za narednih pet godina, uključujući 66 borbenih zrakoplova, 108 tenkova i 460 protubrodskih projektila – i to sve iz Amerike (prema podacima SIPRI-ja).

Jugoistočna Azija, općenito uzevši, doživljava nagli pad vojne potrošnje, no neke države nasuprot tome ipak pokazuju jasan trend ponovnog naoružavanja. Primjerice, Filipini su zabilježili povećanje uvoza oružja od 105 posto.

Opća žurba za ponovnim naoružavanjem ipak ne isključuje pokušaje medijacije između povijesno suprotstavljenih zemalja, kojima se često samo pokušava kupiti malo vremena. Dana 27. svibnja 2024. u Seulu je tako bio održan prvi trojni samit između Južne Koreje, Japana i Kine. Glavni ciljevi toga sastanka bili su jačanje gospodarske suradnje i razgovor o mogućim sporazumima o slobodnoj trgovini. Prilika je bila iskorištena i za razgovor o denuklearizaciji Korejskog poluotoka – što je potpuno utopijska stavka unutar kapitalističkog režima. Predstavnici triju zemalja tijekom samita su izjavili da „ponovno potvrđuju” svoju „predanost miru i stabilnosti u regiji, te denuklearizaciji Korejskog poluotoka.” Odgovor Pjongjanga nije se trebalo dugo čekati: „Priče o denuklearizaciji Korejskog poluotoka predstavljaju ozbiljnu provokaciju i kršenje ustava Sjeverne Koreje, koji izričito predviđa postojanje nuklearnog oružja.” Ovi diplomatski pokušaji, iako izgledaju kao znakovi detanta, zapravo prikrivaju višegodišnju imperijalističku napetost između sila, čiji su manevri uvijek usmjereni prema održavanju njihove gospodarske i vojne dominacije, a ne prema stvarnom rješavanju sukoba.

U ovoj jezivoj igri između kapitalizma i imperijalizma, Kina je zauzela namjerno dvosmislenu poziciju. Kao stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a, stalno je u potrazi za nemogućim ravnotežama. S jedne strane, Peking je osudio najnovije nuklearne testove Pjongjanga i podržao sankcije usmjerene na ograničavanje razvoja novog oružja. S druge strane, Kina nije propustila ponoviti da je porast napetosti u regiji posljedica zajedničkih vojnih manevara Južne Koreje i SAD-a, čime je skinula dio odgovornosti sa Sjeverne Koreje. Ova pozicija odražava složenu strategiju NR Kine – ona ima za cilj zadržati prividnu neutralnost na međunarodnoj pozornici, čime čuva svoje regionalne interese i nastoji balansirati svoje odnose sa Sjedinjenim Državama, ali i sa svojim azijskim saveznicama.

Dovršavajući ovu grubu (a time i neizbježno nepotpunu) skicu rastuće globalne utrke u naoružanju, nije dovoljno jednostavno ponoviti da opći rat između imperijalističkih sila predstavlja neizbježni horizont kapitalističkog sustava. Umjesto toga, potrebno je prepoznati kako perspektiva takvog rata ulazi u sve ubrzaniju fazu pripreme. Suočena s povećanim ratnim obvezama, buržoazija će biti prisiljena prenijeti troškove ponovnog naoružavanja na radničku klasu, nametanjem novih izravnih i neizravnih poreza. Međutim, u ovom kontekstu, vladajuća će se klasa morati suočiti sa sve težom dilemom. S jedne strane, buržoazija će sve više osjećati potrebu za pripremanjem svog vojnog aparata, što će dovesti do crpljenja resursa i jačanja društvene kontrole. S druge strane, društvene tenzije potaknute sve lošijim životnim uvjetima, učinit će osiguravanje stabilnog političkog poretka sve težim. Svaki pokušaj nametanja daljnjeg žrtvovanja riskira otpor i reakciju proletarijata, koji neće biti voljan pasivno podnositi intenziviranje svojeg izrabljivanja. Tako će osjetljiva ravnoteža koju buržoazija mora održavati između priprema za rat i pokušaja održavanja društvenog mira svakim danom postajati sve nestabilnija i nesigurnija.

Buržoazija će učiniti sve što je u njenoj moći da pridobije aktivnu suradnju oportunističkih stranaka i korumpiranih sindikalnih vođa. Te stranke i njihove vođe pokušavat će ugušiti nezadovoljstvo radničke klase u zamjenu za političke prednosti i ekonomske darove. U tom će nastojanju vladajuća klasa staviti na raspolaganje sve sofisticiranije alate propagande. Rezultat će biti opsesivna, gotovo vojnička kontrola medija. Mediji će biti usmjereni na podržavanje besramnih kampanja dezinformiranja i na kontroliranje najnadrealnijih narativa. Sve će to imati za cilj promicanje „svete unije klasa” pod varljivom zastavom nacije, kojom će se opravdavati planove ponovnog naoružavanja.

Takvo korištenje propagande, zajedno sa savezništvom s oportunističkim strankama i kolaboracionističkim sindikatima, ima za cilj držanje radničke klase pod čvrstom kontrolom. Vladajuća klasa pokušava ugušiti svaki impuls za pobunom i pokušava pridobiti proletarijat da prihvati žrtve potrebne za pripremanje rata. Maskira se to lažnim obećanjima sigurnosti i pravde među narodima, kao i stabilnosti i prosperiteta za sve. Međutim, ova će krhka konstrukcija neminovno puknuti pred stvarnim uvjetima sve dublje eksploatacije i bijede. Nadolazeći imperijalistički sukob dovest će do društvenog scenarija sličnog onom kojega je već opisala Rosa Luxemburg, u ranije spomenutom tekstu, uoči izbijanja Prvog svjetskog rata: „Kapital, zahvaljujući militarizmu, kod kuće i u inozemstvu briše nekapitalističke slojeve i snižava životni standard svih radničkih klasa, to više što se svakodnevna povijest akumulacije kapitala na svjetskoj pozornici pretvara u kontinuirani lanac političkih i društvenih katastrofa i trzaja koji, zajedno s periodičnim ekonomskim katastrofama koje predstavljaju krize, onemogućuju nastavak akumulacije i čine nužnim revolt međunarodne radničke klase protiv dominacije kapitala, čak i prije nego što bi se on na gospodarskom terenu suočio s prirodnim granicama vlastitog razvoja.”

Mi, komunisti, oslanjamo se upravo na revolt međunarodne radničke klase. Pod vodstvom svog organa, Međunarodne komunističke partije, proletarijat će uspjeti srušiti zloglasnu i smrtonosnu dominaciju kapitala. Time će konačno prekinuti pakleni ciklus lažnih kapitalističkih „mirova” i njegovih ratova.

Radnička ekonomska borba bitan je aspekt rada Komunističke Partije. Odlučujuć je iz dva blisko povezana razloga. Prvo: To je, kako je Lenjin ispravno rekao, “škola rata” proletarijata jer omogućuje prodor Partije među proleterske mase kao rezultat njenog stalnog kontakta s njima. To je rezultat sposobnosti Partije da istakne najdosljednije zahtjeve i najučinkovitije metode za postizanje vlastitih interesa klase. Drugo: Nemilosrdna ekonomska borba proletarijata kamen je spoticanja za kapital koji pokušava riješiti svoje krize intenziviranjem stope eksploatacije, smanjenjem izravnih i neizravnih plaća i povećanjem organskog sastava kapitala (povećanje konstantnog kapitala na štetu varijabilnog kapitala, tj. rada) s posljedičnim izbacivanjem radne snage iz proizvodnog ciklusa.

Osim toga, još od vremena Manifesta Komunističke partije (1848.) znamo da “tu i tamo radnici pobjeđuju, ali samo neko vrijeme. Pravi plod njihovih bitaka ne leži u trenutnom rezultatu, već u sve širem savezu radnika. Ovom savezu pomažu poboljšana sredstva komunikacije koje je stvorila moderna industrija, a koja stavljaju radnike na različitim radnim mjestima u međusobni kontakt. Upravo je taj kontakt bio potreban kako bi se brojne lokalne borbe, sve istog karaktera, centralizirale u jednu nacionalnu borbu između klasa.”

Stoga je središnji, temeljni cilj za partiju njegovanje veza između različitih sektora radničke klase i njegovanje percepcije proletera o njihovom postojanju kao masi s jednakim interesima i ciljevima – dakle kao klasi, suprotnoj onoj izrabljivačkoj. Materijalni rezultat individualne borbe, makar i pozitivan, uvijek je privremen, i nezaštićen pred kasnijim i neizbježnim napadima šefova i njihove države.

Što su onda sindikalne aktivnosti? Gdje su one moguće? Što bi Partija trebala učiniti u pogledu radničkih ekonomskih borbi?

Izraz sindikalni rad ne treba shvatiti kao ograničen na rad koji se odvija isključivo unutar sindikata (uz uobičajenu liturgiju demokratskog izbora izaslanika i osvajanja rukovodećih pozicija unutar raznih sindikalnih organizacija). Mora se odnositi na sve ekonomske borbe radničke klase, gdje god se i kako god one odvijale. Članovi partije dio su sindikata bez obzira na to mogu li kratkoročno utjecati na taj sindikat ili biti demokratski izabrani na rukovodeća mjesta. Cilj je uključiti se u ekonomske borbe radničke klase u svakoj mogućoj prilici i sukladno snagama partije. To sudjelovanje će se nastaviti čak i ako ju u nekim prilikama budu predstavljali neproleteri. Time se održava i jača kontakt s klasom, kako bi ona uvijek imala partijsku naznaku kako najbolje voditi borbu, za koju znamo da je najprikladnija za postizanje ciljeva. U isto vrijeme, u odgovarajućim situacijama, proleterima predstavljamo jedino konačno rješenje njihove eksploatacije: revolucionarno.

Partija uvijek mora imati jasnu predodžbu koja joj je zadaća, te  koja sredstva može koristiti u vremenu i prostoru, ovisno o stvarnoj situaciji s kojom se suočava. A to je zato što naše doktrinarne pozicije nikada nisu u potpunosti izložene, nego ih moraju kontinuirano razvijati uzastopne generacije komunista, čak i u pogledu razjašnjavanja granica taktike unutar kojih se može djelovati. Čak i za opća doktrinarna pitanja, oblikovanje, odnosno kontinuirano i postupno razjašnjavanje neizbježnog puta Partije, uvijek je temeljna aktivnost Partije, u svijetlu stečenog povijesnog iskustva. To još više vrijedi za područje praktičnog djelovanja, a posebno za sindikalno: “Taktičke granice ne postavlja teorija, nego stvarnost.”

Kako bismo definirali našu taktiku za sadašnju trulu situaciju, a posebno za budući nastavak borbi, moramo reafirmirati temelje partijskog djelovanja u skladu s našom tradicijom, vraćajući se na temeljna načela i iskustva naše prošlosti:Marksizma, Kominterne , Komunističke Partije Italije, koja je prva postavila pitanje “jedinstvene sindikalne fronte”, i Profinterne iz 1920-ih. Naravno, iskustva u različitim zemljama su varirala zbog reakcionarnih kapitalističkih snaga i njihovih agenata u proleterskim organima, kao i zbog različitih sindikalnih struktura u to vrijeme. Ali smjernice važnih međunarodnih organizacija i naše partije imaju opću vrijednost.

Tih su godina obične organizacije radničke klase imale, čak i u normalnim vremenima, ono što bi se danas nazvalo ogromnim “revolucionarnim nabojem”, koji nije bio, kao što nikada neće biti, čak ni u fazama visokih društvenih tenzija, proizvod stjecanja “svijesti” o krajnjem ciljevima proleterskog pokreta. On je prije proizvod hitnih materijalnih potreba. To vrijedi za klasu jednako kao i za pojedinca; formula nije “prvo svijest, a zatim djelovanje”, već “ekonomski nagon, zatim djelovanje i na kraju svijest”. Ta se svijest ne ostvaruje u pojedincu, nego u partiji, koja ima zadatak promijeniti kurs, koristeći tu svijest za vođenje klase, kako na polju ekonomskih borbi, tako i na polju oružane političke borbe.

Nakon Prvog svjetskog rata postali smo svjedoci povijesnog fenomena da je država od toleriranja radničkih organizacija prešla na osvajanje istih. Fenomen koji je bio posebno vidljiv u Italiji s fašizmom, ali koji se zapravo dogodio u svim kapitalističkim zemljama u različitim periodima na različite načine.

Fašistički sindikati pojavili su se kao jedna od mnogih sindikalnih centrala, noseći nacionalnu trobojnicu u opoziciji sa crvenim, žutim i bijelim centralama – ali kapitalistički svijet tada je postajao svijet monopola, a ta je sudbina bila neizbježna u prisutnosti radničkog pokreta koji se povlačio. Tako je država, kolektivni upravitelj interesa kapitala, bila zadužena za kontrolu radničkih organizacija. Ne upijajući ih u svoju strukturu, da se razumijemo, nego osiguravajući da, čak i dok kontrolira sindikate, oni djeluju kao neovisna tijela. Korporacije su bile struktura fašističke države, ali je buržoazija ubrzo shvatila da bi formalno uključivanje sindikata u sebe poništilo njihovu učinkovitost, jer bi postalo jasno da oni nisu organizacije sposobne braniti interese proletera. Zato smo nakon Drugog svjetskog rata pisali da su novi sindikati proizašli iz Pokreta otpora skrojeni “po uzoru na Mussolinija”. Također smo napisali da “ova velika nova činjenica suvremenog doba nije poništiva.”

Međutim, sindikati i dalje imaju obilježje da su sastavljeni samo od radnika. Stoga je sudjelovanje revolucionara u sindikatima neizbježna potreba, čak i ako u određenim trenucima iz njih budu izbačeni ili se pojave uvjeti koji onemogućuju rad unutar njih – nikada dobrovoljno ne odustajemo od rada unutar sindikata.

Monopolistički kapitalizam više ne može tolerirati neovisnost sindikata. Zahtijeva da reformistički oportunizam i aristokracija radničke klase, koji skupljaju mrvice s njegova raskošnog stola, postanu njegova politička policija naspram proletarijata. Ako se ovaj cilj ne postigne, oportunističko vodstvo može biti uklonjeno i zamijenjeno fašističkom metodom. Jasno je da ga sva nastojanja sindikalnog oportunizma u službi imperijalizma dugoročno ne mogu spasiti od neizbježnog kraja.

Današnja sindikalna situacija stoga odudara od one iz 1921. godine, ne samo zbog nedostatka jake komunističke partije, već i zbog postupnog uklanjanja sadržaja sindikalnog djelovanja. Zamijenili su obično djelovanje članstva birokratskom funkcionalnošću: skupštinama, izborima, stranačkim frakcijama u sindikatima sa profesionalnim dužnosnicima umjesto izabranih vođa itd. No, ponavljamo da smo uvjereni da će u trenutku krize i intenzivne ekonomske borbe, sindikati prijeći u ruke onih koji su istinski posvećeni klasnim interesima. Konačno će potpasti pod vodstvo Komunističke partije.

Stoga Partija vodi svoje djelovanje na temelju posebnih načela koja smo uspostavili 1962. godine:

• Nijedna ekonomska pobjeda nije trajna i ne služi općim interesima klase ako ne rezultira porastom solidarnosti među izrabljivanima.
• Odustajanje od općeg štrajka bez vremenskih ograničenja i bez granica u tvornicama, sektorima i kategorijama, ne samo da ne osigurava neposredne ekonomske dobitke, već također nagriza i uništava budućnost i općenito mogućnost proleterskog napada na režim kapitalističke eksploatacije. Posljedično, partija se zalaže za najšire moguće štrajkove, u svakoj situaciji, vremenu i mjestu, u konačnici ciljajući na opći štrajk.
• “Taktika” artikuliranog pregovaranja, traženja dodatnih kvalifikacija po kategorijama, bonusa za produktivnost i poticaja, štrajkanja na fragmentiran način i na vrlo kratka razdoblja povećava, umjesto da smanjuje konkurenciju među radnicima i pogoršava njihovu međusobnu izolaciju.
• Teorija o “apolitičnosti sindikata” zapravo prikriva sindikalno napuštanje klasne politike u korist politike koja podupire središnju buržoasku vlast.
• Ne postoje “posebna” pitanja koja se mogu riješiti izvan opće vizije povijesnih interesa radničke klase.

S obzirom na oskudnu snagu partije, i dok ona ne bude puno veća – a nepoznato je hoće li to biti prije ili nakon oživljavanja širokih organizacija ekonomske klase – partija ne može, niti bi trebala, proglasiti bojkot sindikata u firmama i radničku agitacije. Niti može naviještati svoju prisutnost posvuda i uvijek na izborima za sindikate, sa svojim listama. Ne može, čak ni tamo gdje je moćna, otvoreno agitirati za “bojkot” pozivajući radnike da ne glasaju, da se ne učlanjuju u sindikat, da ne štrajkaju itd.

Godine 1974. obnovljena Partija u Italiji priznala je da je znatan dio najborbenijih radnika napustio CGIL. Partija je s pravom usmjerila velik dio svoje aktivnosti prema radničkim militantima organiziranim u članskim odborima (CUB) i odlučno branila ovaj izraz klasne borbe.

Sljedećih godina pojavilo se nekoliko federacija za članske sindikate koji su se nazivali i “konfliktni sindikati”.

S obzirom na ovu rastuću pojavu, Partija je u Italiji usvojila slogan rada “izvan i protiv režimskih sindikata”. Ovo je bio neophodan taktički lijek za kolaboracionističke manevre režimskih sindikata, zajedno s takozvanim “EUR okretom”.

Taj je slogan bio obrana od podređenosti sindikalnih tijela zahtjevima kapitalističkog preustroja koji je poput omče još vidljivije nego prije stezao interese i potrebe proletarijata. Formalno priznanje napuštanja klasne borbe bilo je tek rezultat prakse koja je de facto uspostavljena nakon završetka razdoblja ekonomskog prosperiteta. Ovo je bila faza u kojoj su radnici bili skloniji borbi, a režimski sindikati nisu mogli a da djelomice ne udovolje radničkim zahtjevima i borbenim inicijativama; inače bi izgubili kontrolu nad vrlo neposlušnom radničkom klasom. Na ovaj izbor Partije također je utjecala činjenica da je tada postalo gotovo nemoguće da se glasovi protivljenja izraze unutar normalnih aktivnosti CGIL-a, što je onemogućilo održavanje odnosa s klasom – osim tijekom uličnih demonstracija.

U sadašnjoj fazi bit će primjereno precipitate ovaj pristup i krilaticu, koju ne treba shvatiti kao temeljnu i načelnu značajku partije, već kao taktičku liniju u sindikalnom radu. Ona po svojoj prirodi nije nepromjenjiva.

Ova “evaluacija”, temeljena na iskustvu prošlih desetljeća, morat će ispitati sadašnju i buduću ulogu sindikata, bilo režimskih ili članskih, ne samo u Italiji, nego i međunarodno na općem terenu klasne borbe.

Barem dok ne dođe do općeg ponovnog oživljavanja klasne borbe, upućivanje na sindikalni smjer koji je kruto definiran i navodno valjan za svaku zemlju riskira partijski sindikalni rad učiniti neučinkovitim, ako ne i krajnje slabim. Čak i ako u Italiji pokušaj izvođenja radničke borbe izvan režima i protiv režimskih sindikata mora ostati među našim ciljevima, to ne bi trebalo rezultirati krutim pristupom koji paralizira rad drugova unutar CGIL-a. Takav postupak, osobito u situacijama u kojima se velika većina radnika još uvijek prepoznaje u režimskim sindikatima, moglo bi nas izolirati od mase proletarijata. Štoviše, u slučaju Italije još uvijek je potrebno procijeniti teškoće rada čak i u nekim samozvanim članskim sindikatima, koji često reproduciraju nedostatke onih službenih: borbe za vlast, neuspjeh u ujedinjenju organa borbe radi obrane osobnih privilegija, političkog karijerizma i sl., a sve to bez značajnog poboljšanja kvalitete i intenziteta borbi. Zapravo, nekoliko desetljeća kontrarevolucije pomoglo je iskriviti njihov karakter kao spontane organizacije formirane od strane radnika koji se bore za obranu svojih neposrednih i klasnih interesa. Štoviše, ti sindikati nisu u potpunosti imuni na privlačnost domaćeg šovinizma – sjetite se čestih poziva na nacionalizaciju kako bi se spasile posrnule industrije. Niti se libe susreta s buržoaskim državnim savezima, kao što je BRICS, ili s režimima koji, barem u govoru, tvrde da se bore protiv hegemonijskog imperijalističkog bloka.

Općenito, s druge strane, s obzirom na globalni krajolik klasne borbe, stav partije prema ekonomskoj borbi mogao bi se sažeti formulom da se radničke borbe moraju odvijati “izvan kontrole službenih sindikata” (tj. režimskih, državnih i šefovskih). Ako takve borbe izmaknu dominaciji sindikalnog aparata koji služi kapitalu, radnička klasa će krenuti putem vlastite klasne neovisnosti, koja će se istinski ostvariti tek kada Komunistička partija preuzme vodstvo proletarijata.

Ne ograničavamo našu agitaciju na stvaranje opozicije unutar ovog ili onog sektorskog ili strukovnog sindikata, već ciljamo na ujedinjenje radnika preko sekcijskih i individualnih ograničenja sindikata. Uvijek moramo imati na umu razliku između taktičkih pitanja i općih strateških ciljeva Partije za klasu kao cjelinu.

Ova ili ona taktika može, ali ne mora dovesti do pozitivnih odgovora radnika i njihovih manjinskih organizacija, a izostanak trenutnog uspjeha nije sam po sebi razlog za odustajanje od tih taktika. Agitacija se uvijek može preispitati i dotjerati nakon što borba dosegne određeni stupanj zrelosti. Međutim, taktiku ne treba uzdizati na razinu strategije, jer kada cjelokupna strategija organizacije ne uspije, organizacija se suočava s ozbiljnim objektivnim problemima u preorijentaciji. Naša partija, koja je ljubomorna stranka i žestoko štiti vlastitu političku izolaciju, drži do vlastitog “sektaštva”. Izbjegavamo bilo kakav savez i koaliciju s drugim strankama, no istovremeno tako preziremo svaku sklonost “sindikalnom sektaštvu”. Činimo oboje zahvaljujući dosljednoj i dijalektičkoj viziji.

Put do ujedinjene klasne fronte mora proći kroz dug i složen proces, koji će kulminirati isključivim političkim vodstvom Komunističke partije nad proletarijatom. Da bismo koračali tim putem, moramo se s velikim skepticizmom, i iskreno, sa odbojnošću, odnositi prema svakoj ideji da bi naša organizacija trebala postati promotor novih sindikata ili malih, raštrkanih sindikalnih aglomeracija. Iako ih je malo, potonji su i dalje zaraženi sumnjivim ljevičarskim skupinama – našim podmuklim i neumoljivim neprijateljima.

Iskustva klasne borbe – kako one pobjedničke, tako i one poražene – u različitim zemljama, od vitalne su važnosti i imat će različitu težinu i važnost u različitim zemljama. Štoviše, zahtjevi – osim onih koje smatramo univerzalno važećim u svim vremenima i okolnostima, poput povećanja plaća, smanjenja radnog vremena, plaća za nezaposlene – mogu se različito artikulirati od trenutka do trenutka, te u različitim zemljama i kontinentima.

Podsjećamo ovdje, kao zaključak, na dvije točke sadržane u Karakterističnim tezama Partije (1951.):

“Partija nikada neće osnivati ​​ekonomska udruženja koja isključuju one radnike koji ne prihvaćaju njezina načela i vodstvo. Ali Partija bez ikakve rezerve priznaje da ne samo situacija koja prethodi ustaničkoj borbi, nego i sve faze značajnog rasta partijskog utjecaja među masama ne mogu nastati bez širenja – između Partije i radničke klase – niza organizacija s kratkoročnim ekonomskim ciljevima s velikim brojem sudionika. Unutar takvih organizacija partija će uspostaviti mrežu komunističkih ćelija i grupa, kao i komunističku frakciju u sindikatu.

“U razdobljima kada je radnička klasa pasivna, Partija mora predvidjeti oblike i promicati osnivanje organizacija s neposrednim ekonomskim ciljevima. To mogu biti sindikati grupirani prema grani, industriji, tvorničkim komitetima ili bilo kojoj drugoj poznatoj grupaciji, ili čak sasvim novi oblici organizacije. Partija uvijek potiče organizacije koje favoriziraju kontakt između radnika na različitim mjestima i različitim zanatima i njihovo zajedničko djelovanje. Odbacuje sve oblike zatvorenih organizacija.

“[…]

“Partija ne krije da kada se stvari pokrenu, to neće osjetiti samo po vlastitom autonomnom razvoju, već po ponovnom pokretanju masovnih organizacija. Iako se nikada nije mogao osloboditi svih neprijateljskih utjecaja i često je djelovao kao sredstvo dubokih devijacija, iako nije specifično revolucionarni instrument, sindikat ne može ostati ravnodušan partiji koja ne odustaje rado od svog rada, što ju jasno razlikuje od svih ostalih političkih grupacija koje se nazivaju “opozicijom”. Partija priznaje da se danas njezin rad u sindikatima može obavljati samo sporadično; ne odriče se pak ulaska u ekonomske organizacije, pa čak ni preuzimanja vodstva čim brojčani odnos između njezinih članova i simpatizera s jedne strane, članova sindikata ili određene grane s druge strane bude prikladan, sve dok dotični sindikat ne isključuje svaku mogućnost autonomne klasnog djelovanja.”

A 1962. dodali smo:

„Pobrinimo se stoga da spokojno, metodično, kontinuirano provodimo svoj rad prodiranja i prozelitiziranja među proleterskim masama, ne dopuštajući da nas obuzme obeshrabrenost zbog neuspjeha koje moramo unaprijed predvidjeti i zanemariti, ili histerija ‘djelovanja radi djelovanja’, a iznad svega bez upuštanja u iluziju da se vrijeme revolucionarnog oporavka može ubrzati taktičkim receptima ili organizacijskim sredstvima koja izoliraju konvencionalno nazvan sindikalni rad od općeg i političkog rada pokreta.” .

Zbog toga Međunarodna komunistička partija još uvijek ide istim putem kao i uvijek, za radničku ekonomsku borbu, ponovno pokrećući integralnu formulu ujedinjene klasne sindikalne fronte cijelog proletarijata.

Rat se na dramatičan način vraća na vrata europske kapitalističke metropole, donoseći sa sobom drevnu bolest patriotizma koja od davnina uspijeva odvratiti dio radničkog i sindikalnog pokreta od borbe za vlastite klasne interese. Ta je bolest bila uzrokom dugog niza povijesnih poraza radničke klase, od kojih se ona čak i nakon tako dugog vremena i dalje pokušava oporaviti. Ova nacionalistička devijacija svojevremeno je zahvatila vrlo značajan dio stranaka i sindikata, koji su prije 110 godina bili zaraženi ovim opakim virusom i odabrali stranu u Prvom svjetskom ratu, stavljajući se tako pod varljive zastave svojih buržoaskih domovina. Bio je to prvi veliki poraz radničkog pokreta u imperijalističkoj historijskoj fazi kapitalizma, koja traje do dan-danas. Stoga, kako bismo spriječili da užasni scenarij priprema za rat dosegne svoj dramatični epilog, moramo proučiti dubinske izvore ovog oblika izdaje stranačkih i sindikalnih vođa. Ti su vođe ponudili proletarijat, vezan za ruke i noge, njegovom klasnom neprijatelju. Uhvatili su ga u zamku zagušljivog socijalnog mira, a sve kako bi ga natjerali da podrži vlastitu buržoaziju u njenim ratnim naporima.

Usprkos tome što je ovaj proces poprimio različite oblike u različitim naprednim kapitalističkim zemljama, sindikati i stranke su posvuda odigrali vrlo važnu ulogu u osiguravanju vojne pozadine za vrijeme trajanja sukoba. Nadalje, barem prividno različiti načini na koje je radnički pokret reagirao na pozive na domovinsko jedinstvo nisu spriječili da ishod i dalje bude isti, što je za proletarijat bilo naprosto katastrofalno. Slučaj Njemačke u tom smislu može poslužiti kao uzor, budući da je Socijaldemokratska partija (SPD) tada imala gotovo apsolutnu kontrolu nad radničkim sindikatima, tako da je odluka njenog parlamentarnog kluba da glasa za ratni budžet za posljedicu imala – gotovo bez protivljenja – svrstavanje radnika unutar nacionalnog fronta. Čak je i u Francuskoj većina SFIO-a (iako je puno ime te stranke zvučalo „Francuska sekcija radničke internacionale”) glasala za ratne kredite, a val patriotizma uspio se nametnuti i unutar sindikalne Opće konfederacije rada (CGT), iako ona nije bila na isti način kontrolirana od strane Socijalističke partije. Patriotizam se ponekad nametao i okrutnijim metodama, kao što se vidjelo u slučaju atentata na Jeana Jaurésa.

U talijanskom slučaju, podređivanje radničkog pokreta ratu bilo je mistificirano varljivom pozicijom vodstva Talijanske socijalističke partije (PSI), sažetom u maksimi: „ni podrška ni sabotaža.” Iza ovog slogana skrivala se nužnost obračuna s radničkom klasom manje spremnom ropski slijediti stjegonoše buržoaske domovine. Ukoliko je to zaista bio slučaj, takav je postupak bio potreban jer se sistem institucija i društvenih funkcija koji su u Njemačkoj pogodovali većoj političkoj podložnosti radničke klase buržoaskom režimu u tadašnjoj Italiji još nije posve razvio. Tome je pridonijela relativna zaostalost talijanskog industrijskog razvoja u usporedbi s Njemačkom, gdje je postignut drugačiji stupanj integracije „imućnijih” slojeva proletarijata (onih koje je Lenjin nazvao „radničkom aristokracijom”) u buržoaski režim. Iz tog razloga, sastavnica radničkog pokreta koja je bila najentuzijastičnije zavedena patriotskim duhom bila je ona revolucionarnog sindikalizma. Ta je tendencija bila organizacijski povezana s Talijanskim sindikalističkim savezom, a s njim je raskinula upravo po pitanju rata. Što se tiče intervencionističke orijentacije sorelijanskog sindikalizma u Italiji, teza da je on odigrao neku značajnu ulogu u ubrzavanju događaja koji su doveli do rata, ne može se u konačnici smatrati neutemeljenom. No to ne znači slaganje s narativom koji uzrok slabljenja antiratne formacije vidi u odbijanju članstva u sindikatima kojima je dominirala Socijalistička partija. Slučaj Njemačke vrlo je dobar primjer toga kako je buržoazija uspjela pridobiti sindikalni i radnički pokret za rat, čak i u zemlji u kojoj je postojala socijalistički nadahnuta stranka i u kojoj je kontrola te stranke nad sindikatima bila još jača.

Ako čak i u slučaju Italije nijedna interna sila unutar proleterskog pokreta nije bila u stanju zaustaviti proces masovnog priklanjanja ratnim naporima i istovremeno nametnuti vlastite klasne interese (uključujući i onaj da se ne bude ubijen za korist kapitalista!), tada se to treba objasniti traženjem analogija s uvjetima koji su bili stvoreni u drugim europskim državama. Stoga je potrebno procijeniti koliko je tih mehanizama, koji su imali tako štetan utjecaj unutar proleterske klase, još uvijek prisutno u današnjem društvu i svijetu rada. Naravno, ovi mehanizmi su istovremeno politički, ekonomski i ideološki.

Formula takozvanog „nacionalnog interesa”, koju podržava svaka buržoaska frakcija i svaka oportunistička politička formacija unutar radničkog pokreta, usprkos svom pogrešnom i prijevarnom karakteru unutar sebe sadrži jezgru užasne „istine”. Formula je istinita utoliko što kroz leću buržoaske ideologije opisuje činjenicu da su se, u određenoj točki svoga razvoja, imperijalističke sile stare Europe našle u nadmetanju jedna protiv druge. To je nadmetanje prešlo s razine natjecanja između kompanija na višu razinu natjecanja između država. Monopolistički kapitalizam je formula koja sažima ovu tendenciju, koja je prisilila buržoasku politiku da između sebe i proletarijata umetne dijafragmu „države blagostanja”. To se činilo kako bi se spriječilo zaoštravanje društvenog sukoba, a s njime i svakog revolucionarnog ustanka koji bi podupro proces tranzicije u socijalizam, čiji su materijalni preduvjeti već dostigli zamjetan stupanj zrelosti. Zapravo, u državno-monopolističkom kapitalizmu, društveni karakter rada (u kojemu se ogleda suradnja sve brojnijih ljudskih masa) doveden je do svojih krajnjih rezultata. Tada, na strani distribucije, preostaje individualno prisvajanje. No u monopolističkom kontekstu, zahvaljujući takvom individualnom prisvajanju, postaje sve teže sakriti karakter kapitala kao „odnosa između ljudi, posredovanog stvarima.”

Takozvana „država blagostanja” u ovom slučaju ispunjava mnoštvo funkcija u ekonomskom, socijalnom i ideološkom smislu, što rezultira maksimalnim mistificiranjem stvarnosti. S jedne strane, radnicima se njihov iznuđeni višak vrijednosti dijelom vraća putem različitih oblika pomoći. S druge strane, javna potrošnja postaje element koji mistificira klasni karakter države. Državu se tada varljivo predlaže kao nekakav neutralni entitet u odnosu prema različitim komponentama društvenog tijela. „Država blagostanja” stoga djeluje kao sredstvo buržoaske ideologije, koja se nameće iskvarivanjem proletarijata. Što je ekonomija neke zemlje prosperitetnija, to će buržoazija koja vodi državu moći posvetiti veće resurse korumpiranju svog proletarijata – i materijalnom i ideološkom.

Stavimo se na trenutak u kožu vremenskog putnika i pođimo unaprijed nekoliko desetljeća. Možemo ustvrditi da se društveni mehanizam države blagostanja – čiji se zametak već formirao u posljednjim desetljećima 19. stoljeća – nije prestao širiti i dobivati na značaju ni u jednom od dva poslijeratna razdoblja u velikim kapitalističkim silama. Ovaj rast, posebno u tri desetljeća gospodarskog prosperiteta nakon Drugog svjetskog rata, oblikovao je sindikalni i politički život prema paradigmi korporatizma.

Reformističke partije radničkog pokreta prošle su genetsku mutaciju tokom dva imperijalistička rata. U konačnici su stigle do programa reguliranja buržoaske političke ekonomije i njenih kriza. U međuvremenu su sindikati, uskrsli iz pepela europskog sukoba, dodatno naglasili svoj karakter kao de facto elementa državnog aparata.

Istini za volju, proces koji je doveo do toga da sinidkati postanu instrumenti nacije i njezine države, odnosno da postanu snažno sredstvo buržoaske ideologije unutar proletarijata, bio je podržan određenim karakteristikama koje su pratile sindikate od njihovog rođenja. Promotrimo konkretnije talijanski slučaj, a posebice povijest talijanske Opće konfederacije rada (CGdL). Možemo primijetiti kako su od trenutka njezina osnivanja 1906. godine kamen temeljac ove konfederalne organizacije činili sektorski savezi koji su preuzeli tada široko rasprostranjenu pojavu radničkih komora.

Radničke komore su imale prednost što su bile utemeljene na teritoriju. To im je omogućilo da okupljaju radnike iz različitih tvornica i s različitih radnih mjesta, štiteći ih od hijerarhije i mreža interesa koje su vrebale unutar samih kompanija. One su istovremeno okupljale radnike različitih zanimanja, budeći kod njih svijest o pripadnosti jednom društvenom sloju, makar su unutar njega postojale interne artikulacije. Naravno, i današnji CGIL (pri čemu „I” označava „talijanski”) – koji se razlikuje od nekadašnjeg CGdL-a – u svom statutu dopušta postojanje radničkih komora, ali nije tajna da ih je taj sindikat oduvijek stavljao na drugo mjesto, iza saveza sektorskih sindikata, te da trenutno nisu ništa više od dosadnog simulakruma onoga što su bili prije više od jednog stoljeća.

Režimski sindikalizam, koji se pod buržoaskom republikom razvio kao legitimni nasljednik fašističkog sindikalizma, rezultat je intimno korporatističkog karaktera strukture režimskih konfederacija. Te su režimske konfederacije imale bitnu ulogu u sprečavanju ujedinjenja klase preko granica pojedinih sektora, a nakon kraja ere prosperiteta, čak i u sprečavanju ujedinjenja van pojedinih poduzeća, osobito ako im je prijetilo gašenje. No upravo je kao odgovor na Vruću jesen (1969-70.) tvrtkama bio ponuđen alat za izravnu kontrolu radnika, i to uskraćivanjem sindikalnih doprinosa iz plaća (tj. famoznim „delegiranjem”). Time se radnike samo izložilo ucjenama poslodavaca i policijskoj kontroli. „Delegiranje” se s vremenom pokazalo kao jedan od najučinkovitijih alata za osiguravanja podložnosti sindikata logici kapitala. Bila je to zamka kojoj čak ni radnički sindikalizam nije htio ili nije mogao u potpunosti izbjeći. Ovakav sindikalizam ne uspijeva pružiti učinkoviti otpor, budući da se (dobrovoljno) prilagodio izvjesnosti mjesečnog prihoda osiguranog ovim odbitkom od plaće, kakvoga nikakvo dobrovoljno plaćanje članarine ne bi moglo jamčiti.

Još jedan važan aspekt korporatističke strukture republikanske Italije predstavljao je sve veći značaj koji su poprimali razni zakoni o radu. Što su radnici manje vjerovali u mogućnost kolektivne obrane interesa putem borbe, to su više razvijali sklonost da se žale radnim sudovima. Počeli su svoju vlastitu stvar, uz naknadu, povjeravati odvjetnicima.

Pravna pomoć koju sindikati nude radnicima prilikom navigacije radničkim zakonodavstvom predstavlja – velikodušno rečeno – tupo oružje. Ono je potaklo iluziju da bi sudovi kapitalističke države mogli biti pravo mjesto za obranu radničkih interesa. Iza te zamke krije se vrlo opasna mistifikacija države kao navodno neutralnog tijela, koje se nalazi „iznad” klasa. Tako su se radnici, ponekad u potpunoj samoći, primorani vratiti dekretima buržoaskog suca. Radničko zakonodavstvo stoga djeluje kao sigurna metoda za razvijanje uvjerenja među radnicima o njihovoj pojedinačnoj nemoći. Protuotrov ovom stanju može se pronaći samo u kolektivnoj akciji, koja dokazuje kakva izvanredna latentna sila čuči unutar proletarijata kao cjeline. Međutim, cilj režimskih sidnikata nakon završetka perioda ekonomskog prosperiteta bio je prije svega obuzdati, obeshrabriti i izolirati bilo kakav oblik kolektivne aktivnosti radnika.

Mrvljenje proletarijata putem sektorskih ugovora odigralo je temeljnu ulogu u podčinjavanju klase kapitalu i njegovoj državi, dok su istovremeno političarima Talijanske komunističke partije (PCI) i „trobojnim” sindikalistima bila puna usta retorike o „općim interesima nacije”. Zapravo, jezikom malograđanskog šovinizma, taj nacionalni interes nije bio ništa drugo nego fetiš iza kojeg su se skrivali interesi nacionalnog i međunarodnog kapitala. Recimo da je dio radnika odlučio zahtijevati bolje uvjete rada i bolji ekonomski tretman, možda vraćanjem dijela relativnog viška vrijednosti koji je bio oduzet tehnološkim napretkom i porastom organskog sastava kapitala. Takve bi se radnike odmah napadalo zbog njihovih „korporatističkih” stavova, a zasigurno i zato što idu protiv „općeg interesa nacije”.

Koliko je puta staljnistički i ultraoportunistički PCI iz 1970-ih tvrdio da dijelovi radništva koji zahtijevaju povećanje plaća predstavljaju „korporatističke” interese, nazivajući takve borbe „putem prema fašizmu”? Predstavljalo je to svojevrstan „frojdovski pomak”, skrećući pozornost s inherentno korporatističke prirode sektorskih federacija i čitavog sindikata, koji se pripremao za prekretnicu u EUR-u, Rim. Sitnoburžoaski šovinizam kakvoga je zagovarala reformistička ljevica odigrao je istaknutu ulogu u guranju radničkih borbi prema neklasnim ciljevima, osobito umanjivanjem zahtjeva za povišicom i prihvaćanjem fleksibilnosti rada.

Više je od desetljeća prošlo između prekretnice koju je predstavljao EUR i otvorenih sukoba 1990-ih godina. U tom su se periodu neki dijelovi radničke klase distancirali od „trobojnih” sindikata i pokrenuli borbe koje su bile van kontrole režimskih poltrona. U nekim su se momentima te borbe činile kao nagovještaj novog razdoblja.

Službeni sindikati su doživjeli izvjesno smanjenje brojnosti, koje ipak nije u potpunosti poništilo njihovu ulogu „društvenog ljepila”. Oni tako još uvijek uspijevaju zadržati znatan dio proletarijata privezanim za kola buržoaske nacije.

S druge strane, stvaranje i razvoj „članskih” sindikata bili su posljedica utvrđene nemogućnosti radnika da pomoću trostrukog načela obrane svoje uvjete rada, svoje realne plaće, pa čak ni samo radno mjesto. Mogućnost djelovanja mimo „trobojnih” sindikata dala je mnogim radnicima nadu u ponovno rođenje autentičnih klasnih sindikata. Najborbenije radničke akcije posljednjih desetljeća generalno su se oslanjale na članski sindikalizam.

Ali danas, više od četiri desetljeća nakon rođenja članskog sindikalizma, a zbog lošeg sveukupnog razvoja klasne borbe, moramo napraviti bilancu njegovih pozitivnih i negativnih strana. U onoj mjeri u kojoj članski sindikati nisu bili u stanju usvojiti organizacijski kodel koji bi bio u skladu s ciljevima radničke borbe, oni su također prihvatili i antiproletersku praksu delegiranja, dok su zbog svoje podređenosti dominantnoj ideologiji inzistirali na postavljanju zahtjeva na temelju „prava”, umjesto na temelju potreba. Primjerice, zbog toga su zahtjevi za povećanjem plaća i skraćivanjem radnog vremena često završavali u drugom planu. Tijekom ovih dugih godina u kojima su borbe bile vrlo ograničene ili čak nepostojeće, činilo se da se čak i članski sindikati kreću putem koji će ih približiti režimskim sindikatima. Pitanje je ovo koje se posebno odnosi na Bazni sindikat (Unione Sindacale di Base, USB), koji se pristao podvrgnuti talijanskom Zakonu o sindikalnom predstavljanju iz 2015. godine.

Općenito uzevši, članski sindikati su doživjeli mnogostruki rast birokratskog aparata u odnosu na njihov broj članova. Višestruko su povećali broj sindikalnih pozicija u mnogim korporacijama i javnim službama, te su počeli pružati usluge poput centara fiskalne pomoći (CAF), patronaža, itd. Sve te aktivnosti nemaju mnogo veze s klasnom borbom, već samo omogućavaju birokratskim aparatima da nastave preživljavati, bez da se moraju previše oslanjati na oporavak radničkog pokreta.

Suočeni sa zahtjevima za očuvanje radnih mjesta u kompanijama koje su prolazile kroz procese restrukturiranja i dezinvestiranja, dva najmnogobrojnija članska sindikata u Italiji – USB i CUB – ponekad bi zazivali „spasonosno” rješenje u obliku nacionalizacije.

Čini se da su mnogi militanti članskih sindikata potpuno nesvjesni zamki koje leže u ovom apelu buržoaskoj klasnoj državi da spasi radnike od nezaposlenosti. Čak je i sama ideja da se nezaposlenost može izbjeći državnom intervencijom – koliko god bila iluzorna i čisto ideološka – još jedan važan faktor u pravcu nacionalizma. Naime, ako se imperijalističko nadmetanje pojednostavljeno opisuje kao ekonomsko natjecanje među narodima, tada se vrlo lako može ukorijeniti potpuno pogrešno shvaćanje da je država kojoj radnici pripadaju zapravo čuvar njihovih interesa.

Čak i strana koju članski sindikat zauzme u slučaju nekog rata, makar se on naizgled odvijao veoma daleko, činjenica je koja može dovesti do stvaranja zapaljive atmosfere koja služi paljenju kužne vatre nacionalizma. Na primjer, stav SI Cobasa i USB-a po pitanju rata u Gazi predstavlja stranačko ponašanje u buržoaskom smislu. Njihova pozicija brka pravedni gnjev zbog genocida nad Palestincima i surovih uvjeta nacionalnog ugnjetavanja s privrženošću taboru koji uključuje Rusiju i Iran. Riječ „cionist” naprosto se koristi kao uvreda, a zanemaruje se postojanje židovskog i nežidovskog izraelskog proletarijata. U tom pogledu, političko usmjerenje ovih „sindikalnih stranaka” pseudomarksističke orijentacije otvara put buržoaskom intervencionizmu u bilo kojem ratu.

SI Cobas je oduvijek uzalud pokušavao prevladati nepremostivi jaz koji dijeli njegovo nekoć vrlo ideologizirano vodstvo od njegovog članstva, koje se uglavnom sastoji od imigrantskih logističkih radnika. Pokušaj transformacije ovih radnika – koji su svakako sposobni za vrlo velikodušne borbe – u „savršene” marksističke militante pokazao se nerealnim i kontraproduktivnim za sam sindikat. Srednjoročni rezultati bili su prestanak brojčanog rasta SI Cobasa i navođenje sindikalnih rukovodilaca da bezuvjetno podrže Hamas kako bi zadovoljili svoje članstvo, unutar kojega postoji značajan segment muslimanskih radnika.

USP je pritom napravio izbor koji odražava kampističku tradiciju „Mreže komunista” (RdC), skupine koja vodi sindikat, koja je tijekom godina prešla put od striktnog prosovjetizma do jednosmjernog anti-imperijalizma koji demonizira Sjedinjene Države i njihove saveznike – kao da u tim zemljama uopće nema radničke klase. Takav frontistički stav po pitanju bliskoistočnih sukoba naveo je ove sindikate da se pridruže onima koji su se radovali masakrima koje je 7. listopada počinio Hamas. U međuvremenu, većina proletarijata je užasnuta tim masakrima, baš kao i pokoljem u Gazi. Stječe se dojam da u općoj situaciji pasivnosti međunarodnog proletarijata ti čarobnjački šegrti vide slanje palestinskih masa na klanje pod zastavom nacionalizma i vjerskog opskurantizma kao dostojnu zamjenu za klasnu borbu. Nećemo morati predugo čekati prije nego pogubni rezultati takvih očito intervencionističkih i antiproleterskih stavova postanu očiti.

U takvoj situaciji postaje jasna potreba borbe protiv klice nacionalizma unutar nekih sastavnica članskog sindikalizma, koja se manifestira kao kampistički stav poštovanja prema ratovima kapitala. Neophodno je ponavljati potrebu da radnička klasa odbaci bilo kakvo pozivanje na suverenizam, svako mahanje zastavama koje služi prijevarnom fetišu nacije i svako svrstavanje unutar buržoaskih ratova – ratova međunarodne klase koja koristi nacionalnu državu kako bi bolje tlačila proletarijat. Radnička klasa je također očito međunarodna klasa i mora postići jedinstvo kako bi se stavila u poziciju da se bori samo za sebe. Odnosno, kako bi se mogla boriti za vlastite historijske interese koji predviđaju stvaranje svijeta bez klasa, bez kapitala, bez izrabljivanja i bez granica.