Protiv sindikalnog nacionalizma

Rat se na dramatičan način vraća na vrata europske kapitalističke metropole, donoseći sa sobom drevnu bolest patriotizma koja od davnina uspijeva odvratiti dio radničkog i sindikalnog pokreta od borbe za vlastite klasne interese. Ta je bolest bila uzrokom dugog niza povijesnih poraza radničke klase, od kojih se ona čak i nakon tako dugog vremena i dalje pokušava oporaviti. Ova nacionalistička devijacija svojevremeno je zahvatila vrlo značajan dio stranaka i sindikata, koji su prije 110 godina bili zaraženi ovim opakim virusom i odabrali stranu u Prvom svjetskom ratu, stavljajući se tako pod varljive zastave svojih buržoaskih domovina. Bio je to prvi veliki poraz radničkog pokreta u imperijalističkoj historijskoj fazi kapitalizma, koja traje do dan-danas. Stoga, kako bismo spriječili da užasni scenarij priprema za rat dosegne svoj dramatični epilog, moramo proučiti dubinske izvore ovog oblika izdaje stranačkih i sindikalnih vođa. Ti su vođe ponudili proletarijat, vezan za ruke i noge, njegovom klasnom neprijatelju. Uhvatili su ga u zamku zagušljivog socijalnog mira, a sve kako bi ga natjerali da podrži vlastitu buržoaziju u njenim ratnim naporima.

Usprkos tome što je ovaj proces poprimio različite oblike u različitim naprednim kapitalističkim zemljama, sindikati i stranke su posvuda odigrali vrlo važnu ulogu u osiguravanju vojne pozadine za vrijeme trajanja sukoba. Nadalje, barem prividno različiti načini na koje je radnički pokret reagirao na pozive na domovinsko jedinstvo nisu spriječili da ishod i dalje bude isti, što je za proletarijat bilo naprosto katastrofalno. Slučaj Njemačke u tom smislu može poslužiti kao uzor, budući da je Socijaldemokratska partija (SPD) tada imala gotovo apsolutnu kontrolu nad radničkim sindikatima, tako da je odluka njenog parlamentarnog kluba da glasa za ratni budžet za posljedicu imala – gotovo bez protivljenja – svrstavanje radnika unutar nacionalnog fronta. Čak je i u Francuskoj većina SFIO-a (iako je puno ime te stranke zvučalo „Francuska sekcija radničke internacionale”) glasala za ratne kredite, a val patriotizma uspio se nametnuti i unutar sindikalne Opće konfederacije rada (CGT), iako ona nije bila na isti način kontrolirana od strane Socijalističke partije. Patriotizam se ponekad nametao i okrutnijim metodama, kao što se vidjelo u slučaju atentata na Jeana Jaurésa.

U talijanskom slučaju, podređivanje radničkog pokreta ratu bilo je mistificirano varljivom pozicijom vodstva Talijanske socijalističke partije (PSI), sažetom u maksimi: „ni podrška ni sabotaža.” Iza ovog slogana skrivala se nužnost obračuna s radničkom klasom manje spremnom ropski slijediti stjegonoše buržoaske domovine. Ukoliko je to zaista bio slučaj, takav je postupak bio potreban jer se sistem institucija i društvenih funkcija koji su u Njemačkoj pogodovali većoj političkoj podložnosti radničke klase buržoaskom režimu u tadašnjoj Italiji još nije posve razvio. Tome je pridonijela relativna zaostalost talijanskog industrijskog razvoja u usporedbi s Njemačkom, gdje je postignut drugačiji stupanj integracije „imućnijih” slojeva proletarijata (onih koje je Lenjin nazvao „radničkom aristokracijom”) u buržoaski režim. Iz tog razloga, sastavnica radničkog pokreta koja je bila najentuzijastičnije zavedena patriotskim duhom bila je ona revolucionarnog sindikalizma. Ta je tendencija bila organizacijski povezana s Talijanskim sindikalističkim savezom, a s njim je raskinula upravo po pitanju rata. Što se tiče intervencionističke orijentacije sorelijanskog sindikalizma u Italiji, teza da je on odigrao neku značajnu ulogu u ubrzavanju događaja koji su doveli do rata, ne može se u konačnici smatrati neutemeljenom. No to ne znači slaganje s narativom koji uzrok slabljenja antiratne formacije vidi u odbijanju članstva u sindikatima kojima je dominirala Socijalistička partija. Slučaj Njemačke vrlo je dobar primjer toga kako je buržoazija uspjela pridobiti sindikalni i radnički pokret za rat, čak i u zemlji u kojoj je postojala socijalistički nadahnuta stranka i u kojoj je kontrola te stranke nad sindikatima bila još jača.

Ako čak i u slučaju Italije nijedna interna sila unutar proleterskog pokreta nije bila u stanju zaustaviti proces masovnog priklanjanja ratnim naporima i istovremeno nametnuti vlastite klasne interese (uključujući i onaj da se ne bude ubijen za korist kapitalista!), tada se to treba objasniti traženjem analogija s uvjetima koji su bili stvoreni u drugim europskim državama. Stoga je potrebno procijeniti koliko je tih mehanizama, koji su imali tako štetan utjecaj unutar proleterske klase, još uvijek prisutno u današnjem društvu i svijetu rada. Naravno, ovi mehanizmi su istovremeno politički, ekonomski i ideološki.

Formula takozvanog „nacionalnog interesa”, koju podržava svaka buržoaska frakcija i svaka oportunistička politička formacija unutar radničkog pokreta, usprkos svom pogrešnom i prijevarnom karakteru unutar sebe sadrži jezgru užasne „istine”. Formula je istinita utoliko što kroz leću buržoaske ideologije opisuje činjenicu da su se, u određenoj točki svoga razvoja, imperijalističke sile stare Europe našle u nadmetanju jedna protiv druge. To je nadmetanje prešlo s razine natjecanja između kompanija na višu razinu natjecanja između država. Monopolistički kapitalizam je formula koja sažima ovu tendenciju, koja je prisilila buržoasku politiku da između sebe i proletarijata umetne dijafragmu „države blagostanja”. To se činilo kako bi se spriječilo zaoštravanje društvenog sukoba, a s njime i svakog revolucionarnog ustanka koji bi podupro proces tranzicije u socijalizam, čiji su materijalni preduvjeti već dostigli zamjetan stupanj zrelosti. Zapravo, u državno-monopolističkom kapitalizmu, društveni karakter rada (u kojemu se ogleda suradnja sve brojnijih ljudskih masa) doveden je do svojih krajnjih rezultata. Tada, na strani distribucije, preostaje individualno prisvajanje. No u monopolističkom kontekstu, zahvaljujući takvom individualnom prisvajanju, postaje sve teže sakriti karakter kapitala kao „odnosa između ljudi, posredovanog stvarima.”

Takozvana „država blagostanja” u ovom slučaju ispunjava mnoštvo funkcija u ekonomskom, socijalnom i ideološkom smislu, što rezultira maksimalnim mistificiranjem stvarnosti. S jedne strane, radnicima se njihov iznuđeni višak vrijednosti dijelom vraća putem različitih oblika pomoći. S druge strane, javna potrošnja postaje element koji mistificira klasni karakter države. Državu se tada varljivo predlaže kao nekakav neutralni entitet u odnosu prema različitim komponentama društvenog tijela. „Država blagostanja” stoga djeluje kao sredstvo buržoaske ideologije, koja se nameće iskvarivanjem proletarijata. Što je ekonomija neke zemlje prosperitetnija, to će buržoazija koja vodi državu moći posvetiti veće resurse korumpiranju svog proletarijata – i materijalnom i ideološkom.

Stavimo se na trenutak u kožu vremenskog putnika i pođimo unaprijed nekoliko desetljeća. Možemo ustvrditi da se društveni mehanizam države blagostanja – čiji se zametak već formirao u posljednjim desetljećima 19. stoljeća – nije prestao širiti i dobivati na značaju ni u jednom od dva poslijeratna razdoblja u velikim kapitalističkim silama. Ovaj rast, posebno u tri desetljeća gospodarskog prosperiteta nakon Drugog svjetskog rata, oblikovao je sindikalni i politički život prema paradigmi korporatizma.

Reformističke partije radničkog pokreta prošle su genetsku mutaciju tokom dva imperijalistička rata. U konačnici su stigle do programa reguliranja buržoaske političke ekonomije i njenih kriza. U međuvremenu su sindikati, uskrsli iz pepela europskog sukoba, dodatno naglasili svoj karakter kao de facto elementa državnog aparata.

Istini za volju, proces koji je doveo do toga da sinidkati postanu instrumenti nacije i njezine države, odnosno da postanu snažno sredstvo buržoaske ideologije unutar proletarijata, bio je podržan određenim karakteristikama koje su pratile sindikate od njihovog rođenja. Promotrimo konkretnije talijanski slučaj, a posebice povijest talijanske Opće konfederacije rada (CGdL). Možemo primijetiti kako su od trenutka njezina osnivanja 1906. godine kamen temeljac ove konfederalne organizacije činili sektorski savezi koji su preuzeli tada široko rasprostranjenu pojavu radničkih komora.

Radničke komore su imale prednost što su bile utemeljene na teritoriju. To im je omogućilo da okupljaju radnike iz različitih tvornica i s različitih radnih mjesta, štiteći ih od hijerarhije i mreža interesa koje su vrebale unutar samih kompanija. One su istovremeno okupljale radnike različitih zanimanja, budeći kod njih svijest o pripadnosti jednom društvenom sloju, makar su unutar njega postojale interne artikulacije. Naravno, i današnji CGIL (pri čemu „I” označava „talijanski”) – koji se razlikuje od nekadašnjeg CGdL-a – u svom statutu dopušta postojanje radničkih komora, ali nije tajna da ih je taj sindikat oduvijek stavljao na drugo mjesto, iza saveza sektorskih sindikata, te da trenutno nisu ništa više od dosadnog simulakruma onoga što su bili prije više od jednog stoljeća.

Režimski sindikalizam, koji se pod buržoaskom republikom razvio kao legitimni nasljednik fašističkog sindikalizma, rezultat je intimno korporatističkog karaktera strukture režimskih konfederacija. Te su režimske konfederacije imale bitnu ulogu u sprečavanju ujedinjenja klase preko granica pojedinih sektora, a nakon kraja ere prosperiteta, čak i u sprečavanju ujedinjenja van pojedinih poduzeća, osobito ako im je prijetilo gašenje. No upravo je kao odgovor na Vruću jesen (1969-70.) tvrtkama bio ponuđen alat za izravnu kontrolu radnika, i to uskraćivanjem sindikalnih doprinosa iz plaća (tj. famoznim „delegiranjem”). Time se radnike samo izložilo ucjenama poslodavaca i policijskoj kontroli. „Delegiranje” se s vremenom pokazalo kao jedan od najučinkovitijih alata za osiguravanja podložnosti sindikata logici kapitala. Bila je to zamka kojoj čak ni radnički sindikalizam nije htio ili nije mogao u potpunosti izbjeći. Ovakav sindikalizam ne uspijeva pružiti učinkoviti otpor, budući da se (dobrovoljno) prilagodio izvjesnosti mjesečnog prihoda osiguranog ovim odbitkom od plaće, kakvoga nikakvo dobrovoljno plaćanje članarine ne bi moglo jamčiti.

Još jedan važan aspekt korporatističke strukture republikanske Italije predstavljao je sve veći značaj koji su poprimali razni zakoni o radu. Što su radnici manje vjerovali u mogućnost kolektivne obrane interesa putem borbe, to su više razvijali sklonost da se žale radnim sudovima. Počeli su svoju vlastitu stvar, uz naknadu, povjeravati odvjetnicima.

Pravna pomoć koju sindikati nude radnicima prilikom navigacije radničkim zakonodavstvom predstavlja – velikodušno rečeno – tupo oružje. Ono je potaklo iluziju da bi sudovi kapitalističke države mogli biti pravo mjesto za obranu radničkih interesa. Iza te zamke krije se vrlo opasna mistifikacija države kao navodno neutralnog tijela, koje se nalazi „iznad” klasa. Tako su se radnici, ponekad u potpunoj samoći, primorani vratiti dekretima buržoaskog suca. Radničko zakonodavstvo stoga djeluje kao sigurna metoda za razvijanje uvjerenja među radnicima o njihovoj pojedinačnoj nemoći. Protuotrov ovom stanju može se pronaći samo u kolektivnoj akciji, koja dokazuje kakva izvanredna latentna sila čuči unutar proletarijata kao cjeline. Međutim, cilj režimskih sidnikata nakon završetka perioda ekonomskog prosperiteta bio je prije svega obuzdati, obeshrabriti i izolirati bilo kakav oblik kolektivne aktivnosti radnika.

Mrvljenje proletarijata putem sektorskih ugovora odigralo je temeljnu ulogu u podčinjavanju klase kapitalu i njegovoj državi, dok su istovremeno političarima Talijanske komunističke partije (PCI) i „trobojnim” sindikalistima bila puna usta retorike o „općim interesima nacije”. Zapravo, jezikom malograđanskog šovinizma, taj nacionalni interes nije bio ništa drugo nego fetiš iza kojeg su se skrivali interesi nacionalnog i međunarodnog kapitala. Recimo da je dio radnika odlučio zahtijevati bolje uvjete rada i bolji ekonomski tretman, možda vraćanjem dijela relativnog viška vrijednosti koji je bio oduzet tehnološkim napretkom i porastom organskog sastava kapitala. Takve bi se radnike odmah napadalo zbog njihovih „korporatističkih” stavova, a zasigurno i zato što idu protiv „općeg interesa nacije”.

Koliko je puta staljnistički i ultraoportunistički PCI iz 1970-ih tvrdio da dijelovi radništva koji zahtijevaju povećanje plaća predstavljaju „korporatističke” interese, nazivajući takve borbe „putem prema fašizmu”? Predstavljalo je to svojevrstan „frojdovski pomak”, skrećući pozornost s inherentno korporatističke prirode sektorskih federacija i čitavog sindikata, koji se pripremao za prekretnicu u EUR-u, Rim. Sitnoburžoaski šovinizam kakvoga je zagovarala reformistička ljevica odigrao je istaknutu ulogu u guranju radničkih borbi prema neklasnim ciljevima, osobito umanjivanjem zahtjeva za povišicom i prihvaćanjem fleksibilnosti rada.

Više je od desetljeća prošlo između prekretnice koju je predstavljao EUR i otvorenih sukoba 1990-ih godina. U tom su se periodu neki dijelovi radničke klase distancirali od „trobojnih” sindikata i pokrenuli borbe koje su bile van kontrole režimskih poltrona. U nekim su se momentima te borbe činile kao nagovještaj novog razdoblja.

Službeni sindikati su doživjeli izvjesno smanjenje brojnosti, koje ipak nije u potpunosti poništilo njihovu ulogu „društvenog ljepila”. Oni tako još uvijek uspijevaju zadržati znatan dio proletarijata privezanim za kola buržoaske nacije.

S druge strane, stvaranje i razvoj „članskih” sindikata bili su posljedica utvrđene nemogućnosti radnika da pomoću trostrukog načela obrane svoje uvjete rada, svoje realne plaće, pa čak ni samo radno mjesto. Mogućnost djelovanja mimo „trobojnih” sindikata dala je mnogim radnicima nadu u ponovno rođenje autentičnih klasnih sindikata. Najborbenije radničke akcije posljednjih desetljeća generalno su se oslanjale na članski sindikalizam.

Ali danas, više od četiri desetljeća nakon rođenja članskog sindikalizma, a zbog lošeg sveukupnog razvoja klasne borbe, moramo napraviti bilancu njegovih pozitivnih i negativnih strana. U onoj mjeri u kojoj članski sindikati nisu bili u stanju usvojiti organizacijski kodel koji bi bio u skladu s ciljevima radničke borbe, oni su također prihvatili i antiproletersku praksu delegiranja, dok su zbog svoje podređenosti dominantnoj ideologiji inzistirali na postavljanju zahtjeva na temelju „prava”, umjesto na temelju potreba. Primjerice, zbog toga su zahtjevi za povećanjem plaća i skraćivanjem radnog vremena često završavali u drugom planu. Tijekom ovih dugih godina u kojima su borbe bile vrlo ograničene ili čak nepostojeće, činilo se da se čak i članski sindikati kreću putem koji će ih približiti režimskim sindikatima. Pitanje je ovo koje se posebno odnosi na Bazni sindikat (Unione Sindacale di Base, USB), koji se pristao podvrgnuti talijanskom Zakonu o sindikalnom predstavljanju iz 2015. godine.

Općenito uzevši, članski sindikati su doživjeli mnogostruki rast birokratskog aparata u odnosu na njihov broj članova. Višestruko su povećali broj sindikalnih pozicija u mnogim korporacijama i javnim službama, te su počeli pružati usluge poput centara fiskalne pomoći (CAF), patronaža, itd. Sve te aktivnosti nemaju mnogo veze s klasnom borbom, već samo omogućavaju birokratskim aparatima da nastave preživljavati, bez da se moraju previše oslanjati na oporavak radničkog pokreta.

Suočeni sa zahtjevima za očuvanje radnih mjesta u kompanijama koje su prolazile kroz procese restrukturiranja i dezinvestiranja, dva najmnogobrojnija članska sindikata u Italiji – USB i CUB – ponekad bi zazivali „spasonosno” rješenje u obliku nacionalizacije.

Čini se da su mnogi militanti članskih sindikata potpuno nesvjesni zamki koje leže u ovom apelu buržoaskoj klasnoj državi da spasi radnike od nezaposlenosti. Čak je i sama ideja da se nezaposlenost može izbjeći državnom intervencijom – koliko god bila iluzorna i čisto ideološka – još jedan važan faktor u pravcu nacionalizma. Naime, ako se imperijalističko nadmetanje pojednostavljeno opisuje kao ekonomsko natjecanje među narodima, tada se vrlo lako može ukorijeniti potpuno pogrešno shvaćanje da je država kojoj radnici pripadaju zapravo čuvar njihovih interesa.

Čak i strana koju članski sindikat zauzme u slučaju nekog rata, makar se on naizgled odvijao veoma daleko, činjenica je koja može dovesti do stvaranja zapaljive atmosfere koja služi paljenju kužne vatre nacionalizma. Na primjer, stav SI Cobasa i USB-a po pitanju rata u Gazi predstavlja stranačko ponašanje u buržoaskom smislu. Njihova pozicija brka pravedni gnjev zbog genocida nad Palestincima i surovih uvjeta nacionalnog ugnjetavanja s privrženošću taboru koji uključuje Rusiju i Iran. Riječ „cionist” naprosto se koristi kao uvreda, a zanemaruje se postojanje židovskog i nežidovskog izraelskog proletarijata. U tom pogledu, političko usmjerenje ovih „sindikalnih stranaka” pseudomarksističke orijentacije otvara put buržoaskom intervencionizmu u bilo kojem ratu.

SI Cobas je oduvijek uzalud pokušavao prevladati nepremostivi jaz koji dijeli njegovo nekoć vrlo ideologizirano vodstvo od njegovog članstva, koje se uglavnom sastoji od imigrantskih logističkih radnika. Pokušaj transformacije ovih radnika – koji su svakako sposobni za vrlo velikodušne borbe – u „savršene” marksističke militante pokazao se nerealnim i kontraproduktivnim za sam sindikat. Srednjoročni rezultati bili su prestanak brojčanog rasta SI Cobasa i navođenje sindikalnih rukovodilaca da bezuvjetno podrže Hamas kako bi zadovoljili svoje članstvo, unutar kojega postoji značajan segment muslimanskih radnika.

USP je pritom napravio izbor koji odražava kampističku tradiciju „Mreže komunista” (RdC), skupine koja vodi sindikat, koja je tijekom godina prešla put od striktnog prosovjetizma do jednosmjernog anti-imperijalizma koji demonizira Sjedinjene Države i njihove saveznike – kao da u tim zemljama uopće nema radničke klase. Takav frontistički stav po pitanju bliskoistočnih sukoba naveo je ove sindikate da se pridruže onima koji su se radovali masakrima koje je 7. listopada počinio Hamas. U međuvremenu, većina proletarijata je užasnuta tim masakrima, baš kao i pokoljem u Gazi. Stječe se dojam da u općoj situaciji pasivnosti međunarodnog proletarijata ti čarobnjački šegrti vide slanje palestinskih masa na klanje pod zastavom nacionalizma i vjerskog opskurantizma kao dostojnu zamjenu za klasnu borbu. Nećemo morati predugo čekati prije nego pogubni rezultati takvih očito intervencionističkih i antiproleterskih stavova postanu očiti.

U takvoj situaciji postaje jasna potreba borbe protiv klice nacionalizma unutar nekih sastavnica članskog sindikalizma, koja se manifestira kao kampistički stav poštovanja prema ratovima kapitala. Neophodno je ponavljati potrebu da radnička klasa odbaci bilo kakvo pozivanje na suverenizam, svako mahanje zastavama koje služi prijevarnom fetišu nacije i svako svrstavanje unutar buržoaskih ratova – ratova međunarodne klase koja koristi nacionalnu državu kako bi bolje tlačila proletarijat. Radnička klasa je također očito međunarodna klasa i mora postići jedinstvo kako bi se stavila u poziciju da se bori samo za sebe. Odnosno, kako bi se mogla boriti za vlastite historijske interese koji predviđaju stvaranje svijeta bez klasa, bez kapitala, bez izrabljivanja i bez granica.