Od svake rijeke do svakog mora – diktatura proletarijata

Svjetsko gospodarstvo sve je bliže novoj općoj recesiji, dok se trenutni sukobi intenziviraju i šire, uključuju nove aktere i pogađaju sve veća područja. Rat u Ukrajini i sukobi na Bliskom istoku nastavljaju krvoproliće, redefinirajući nove odnose moći među velikim silama i napinjući imperijalističku hijerarhiju. U povijesti modernog kapitalizma, stoljetna borba za kontrolu tržišta nikada nije dopuštala promjene na vrhu svjetske piramide bez pratećeg vala neviđenog nasilja, dok se nova globalna hegemonija uspinje. Iako se trenutno ne čini da će se takva promjena brzo dogoditi, kontradikcije koje nastaju zbog sporog, ali neizbježnog opadanja moći SAD-a i dalje se nakupljaju.

Na Bliskom istoku

Znamo da se određene velike povijesne promjene nikada ne pojavljuju kao rezultat postupnih, linearnim procesa. Naš dijalektički pogled vodi nas da primjetimo i predvidimo kako se uspon ekonomske moći mlađeg kapitalizma odmah i mehanički ne prevodi u proporcionalno povećanje političkog utjecaja i vojne moći. Ekonomski uspon Kine, koji traje desetljećima bez značajnih zastoja, mogao bi u dugom roku dovesti do nametanja njene veće strateške uloge na Bliskom istoku. Tu protječu njezini energetski resursi, a također je i najvažnija ruta za njezinu trgovinsku ekspanziju.

Stoga nije slučajno da Peking pokušava promijeniti igru. Kineski kapitalizam širi svoje pipke pozicionirajući se kao jednostavan arbitar na Bliskom istoku. To se događa u trenutku kada Kina ostavlja iza sebe svoju početnu, naglu akumulaciju. Sada se zemlja nalazi u fazi zrelosti, napredak koji je došao tako brzo da već pokazuje prve znakove senilnosti. Ipak, do 2024. godine industrijska proizvodnja Kine činit će 31,6 posto globalnog ukupnog udjela, gotovo udvostručujući 15,9 posto sljedeće zemlje – Sjedinjenih Država.

S gledišta SAD-a, korijeni rata u Ukrajini mogu se gledati kao pokušaj ograničavanja veza između europske industrije i ruskih energetskih resursa. Istovremeno, to služi kao upozorenje Kini. Rat na Bliskom istoku, s druge strane, posljedica je Pekinških ambicija za povećanje utjecaja u geohistorijskoj regiji. Ova regija proteže se nad bogatim naftnim i plinskim oceanima čije je nevjerojatno bogatstvo nastalo gotovo magično iz najma. Sporazum između Irana i Saudijske Arabije, potpisan u Pekingu u ožujku 2023., bio je udarac koji ni Sjedinjene Države ni Izrael nisu mogli podnijeti. Zbog toga je pritisak Zapada na Rijad da postigne dogovor, u skladu s „Abrahamovim sporazumima“, između Saudijske Arabije i Izraela, intenziviran. No, ta je mogućnost izblijedjela prije godinu dana, kada je nasilno izbijanje kipuće pare razvalilo poklopac sa ekspres lonca u koji je Država Izrael zaključala Pojas Gaze. Uslijedio je nasilni sukob, vođen okrutnim i obskurnim buržoaskim vodstvom koje na kraju savršeno odražava svoje izraelske suparnike.

Sastojci za beskrajnu klaonicu bili su na mjestu mnogo prije nego što je napad 7. listopada izvela takozvana „palestinska otpornička“ skupina. Da je napad doista bio borba za neovisnost potlačenog naroda, vjerojatno ne bi bio toliko okrutan u udaranju nasumično, bez ikakve razlike između vojnog i civilnog osoblja na suprotnoj strani fronta, među kojima proletari izraelske i drugih nacionalnosti čine većinu. U tom smislu, kako možemo zaboraviti da su „lijevi“ zagovaratelji buržoaskog rata, okupljeni pod zastavom islamskog fundamentalizma i međuklasnih „pro-palestinskih“ demonstracija, izostavili spomenuti desetke azijskih radnika koje su ubili i uzeli za taoce Hamasovi militanti?

Smrtonosna devastacija u Gazi, s više od 40.000 potvrđenih palestinskih žrtava u prošloj godini, popraćena je onim što novinarska licemjernost opisuje kao rat „niskog intenziteta“. Na Zapadnoj obali, više od 600 palestinskih žrtava, a na granicama između Izraela i Libanona, poginulo je oko 450 članova Hizbulaha. Ova dva začetka sukoba sve više izgledaju kao otkucavajuća bomba koja prijeti da će uništiti cijelu regiju. Kombinirane snage Hamasa, Hizbulaha, Hutija i Irana predstavljaju „egzistencijalnu prijetnju“ takozvanoj „židovskoj državi“ (za nas, država je uvijek kapitalistička, a Izrael ni izdaleka nije dobroćudni gospodar za židovski proletarijat).

No, kao i uvijek, svaka buržoaska sila ima svoje interese i slijedi svoju agendu. U tom smislu, jedinstvo ove protu-izraelske fronte daleko je od monolitnog.

Međutim, izraelska vlada ima dobre razloge za ozbiljno shvatiti takvu „egzistencijalnu prijetnju“, jer bi njezina država zaista mogla platiti cijenu promjene u ravnoteži moći među velikim imperialističkim silama. Moramo uzeti u obzir jedan važan trenutak. U trećem tjednu rujna, Izrael je izveo iznenadni smrtonosni napad na cijeli zapovjedni centar Hizbulahove vojne organizacije. To je učinjeno detoniranjem komunikacijske opreme – pagera i radija – koje je bilo opskrbljeno libanonskoj šiitskoj militantnoj mreži. Iako ne možemo točno reći koliko je ovo oslabilo njihovu snagu, ipak je to bio težak udarac Hizbulahovoj vojnoj moći. Izrael je također nastojao ponovo potvrditi mit o svojoj nepobjedivosti podsjećajući na uspjeh od 5. lipnja 1967. godine. Tada su izraelske snage pokrenule preventivni vojni udar protiv Egipta, Sirije i Jordana, započinjući blitzkrieg koji je postao najveća pobjeda u povijesti izraelske vojske.

No postoji jedan element na koji nastavljamo računati kako bismo okončali klanje na Bliskom istoku: snaga radničke klase iscrpljene od rata. U Iranu i Izraelu, tj. glavnim akterima trenutne tragedije, možda nešto počinje buktati pod težinom koja tlači proletarijat u svakoj naciji. U Iranu su organizirani štrajkovi i ulične demonstracije u nekoliko gradova i industrijskih područja zemlje. Grad Arak, koji se smatra industrijskom prijestolnicom zemlje, bio je epicentar tih borbi. Širom zemlje, umirovljenici su demonstrirali protiv visokih životnih troškova koji njihove već oskudne mirovine čine još jadnijima. Još više, protive se troškovima posredničkog rata potaknutog ekspanzionističkim ciljevima vlade u Teheranu.

U Izraelu, za sada, oporba vladi u vođenju rata u Gazi ostaje kao interklasna fasada. Ali izraelski proletarijat također je platio visoku cijenu: više od 1.600 mrtvih, više od 13.000 ranjenih i 200.000 raseljenih, sada smanjenih na oko 60.000. Radničko nezadovoljstvo mora tinjati pod pepelom interklasizma kada je Histradut, glavni izraelski režimski sindikat, početkom rujna morao sazvati opći štrajk u pokušaju da iskali proleterski bijes.

U istočnoj Europi

Nedavni događaji na rusko-ukrajinskoj ratnoj fronti također ukazuju na daljnju eskalaciju sukoba kao rezultat eskalacije imperijalističke konfrontacije. Pogoršanje tekuće konfrontacije dobro je ilustrirano pitanjem koje dominira javnim debatama sredinom rujna: debata među podržavateljima Kijeva o tome trebaju li Ukrajinci dobiti dopuštenje za udarce duboko na rusku teritoriju. Ukrajina traži zeleno svjetlo za korištenje dugometnih raketa (više od 300 km) na ruskom teritoriju: Sjedinjene Države zasad su suzdržane u donošenju tog zahtjeva, ali su ostavile drugim članicama NATO-a s tim oružjima slobodu da rade kako žele. Upotreba takvih raketa, zbog svojih tehničkih i operativnih karakteristika, zahtijevala bi izravnu intervenciju zapadnih stručnjaka. Kao odgovor, Putin je nedavno u javnom govoru izjavio da bi, prema ruskoj perspektivi, dopuštanje njihovog korištenja bilo jednako izravnoj intervenciji NATO-a u sukob, čineći ga ratnim sudionikom.

Propaganda zaraćenih buržoaskih sila često je daleko od stvarnosti. Bez obzira na to što Putin možda kaže ili misli, stvarnost je da se radi o posredničkom ratu. O posredničkom ratu u kojem velike sile mogu vidjeti sukob proširen na njihove vlastite nacionalne granice.

U kontekstu karakteriziranom postupnim kidanjem bilo kakve barijere koja odvaja regionalne ratove od općeg rata kapitala, Europska unija također tvrdi da ima nešto za reći. No, dok se različite zemlje kreću u (razbacanom) redu i tvrde da zastupaju određena stajališta, ta jedinstvenost je samo kozmetička. Čak je i beskorisni i impotentni Europski parlament, u neobvezujućoj rezoluciji usvojenoj 19. rujna, pozvao “zemlje EU da ukinu ograničenja koja sprječavaju Ukrajinu da koristi zapadna oružja protiv legitimnih vojnih ciljeva u Rusiji.” Koliko god glas Europskog parlamenta bio beznačajan, trenutak velike opasnosti mora biti shvaćen od strane europskih proletara: predstavnici buržoaskih stranaka prihvaćaju rizik ulaska u rat s Rusijom jer će radnici biti topovsko meso!

Što se tiče učinkovitosti izravnih udara na ruski teritorij ultradugometnim projektilima, više analitičara skeptično gleda na njihovu stvarnu učinkovitost na terenu. Međutim, politički značaj ublažavanja takvog ograničenja ne treba podcjenjivati, jer nosi rizik od prijelaza poslovične crvene linije. Takav potez mogao bi biti diktiran stupnjem očaja u kojem se nalazi vojno vodstvo Ukrajine. Napad 18. rujna na Toropets u Tverskoj oblasti u Rusiji, koji je pogodio ogromni depo raketa i topničkih projektila, odražava teško stanje ukrajinske unutarnje fronte i označava još jedan korak prema totalnom ratu.

U nastojanju da preokrene tijek rata, koji trenutno ide u korist Rusiji, Ukrajina ima vrlo snažan interes proširiti sukob izravnim uključivanjem svojih pristaša u rat protiv Moskve. Ukrajinska vojna operacija na ruskom teritoriju u Kurskoj oblasti može se tumačiti u tom svjetlu. Razlog za takvu operaciju, briljantan s čistog taktičkog stajališta, ali loše shvaćen sa strateškog stajališta, mogao bi biti upravo želja da se pokaže kako ukrajinska vojska nije u rasulu. Ova akcija pokazuje da proširenje rata na zemlje NATO-a također može biti realan ishod.

6. kolovoza, snažna ofenziva ukrajinske vojske, koja je krenula iz Sumija i nesputano napredovala desetke kilometara u teritorij Kurske oblasti, na mjestu gdje su ruske granične snage očito bile najslabije. Ovaj razvoj doveo je do nove situacije u sveukupnoj slici rata. U napadu su korištene najbolje dostupne trupe i vojna oprema. Samo slabo naseljeno područje bogato šumama omogućilo je razumno raspršivanje okupacijskih snaga. Ovo je bio jasan uspjeh i s moralne strane, ali i u pogledu propagande. To je bio očigledan udarac ruskoj vojsci, koja nije uspjela predvidjeti napad niti odmah obuzdati ukrajinsko napredovanje.

Možemo pretpostaviti da je ova operacija imala za cilj olakšati pritisak na donbašku frontu prisiljavajući trupe da prijeđu s napada na ukrajinsku teritoriju na obranu ruskog teritorija. Međutim, čini se da se to nije dogodilo. S jedne strane, pritisak na ukrajinsku crtu bojišta nije opao. S druge strane, ruski napadi na strateški važne zone nisu smanjeni u intenzitetu. To uključuje bombardiranja Poltave, provedena hipersoničnim raketama, koja su uništila vojnu bazu u središtu grada, doma velikog kontingenta stranih vojnika i instruktora.

U međuvremenu, napredovanje ruskih snaga nastavilo se u Donbasu. Već u veljači, ruske trupe zauzele su područje Avdijivke, stratešku utvrdu koja štiti logističke rute u Donjeckoj oblasti i služi kao uporište za povratak izgubljenih teritorija Donjecka na istoku. U posljednjim tjednima, pritisak se usmjerio prema sjeverozapadu u istom području. Na kraju, dospio je blizu još jedne velike ukrajinske utvrde, Pokrovska. Grad je oslonac ukrajinske logistike na istočnom frontu, zajedno s Kramatorskom smještenim sjeveroistočnije. Osim razvoja na bojištu, obje vojske imaju zajednički problem: suočavaju se s potrebom slanja novog topovskog mesa u klaonicu rata. Na ruskoj strani, nedavni dekret rezultirao je povećanjem vojnog kadra s 1.320.000 na 1,5 milijuna, uz dodatak 180.000 ljudi. Ovo je treći takav korak od početka rata protiv Ukrajine. Odluka da se ne povuku snage iz Donbasa može se vidjeti kao znak povećanih napora u regrutiranju vojnika, uključujući tinejdžere. Situacija za ukrajinsku vojsku je još gora, jer ona pribjegava otmicama muškaraca u dobi za borbu s ulica svojih gradova kako bi nadomjestila značajne gubitke na frontu.

Iako su takve vijesti dobro skrivene pod plahtom zaslijepljujuće medijske buke, dezerterstvo, izbjegavanje regrutacije, odbijanje borbe i sabotaža su sveprisutni. Instinktivna reakcija protiv nastavljajuće ogromne klaonice ostaje ograničena i neorganizirana. No, ove antimilitarističke reakcije održavaju nadu u slom obje vojske i domaće fronte.

U Ukrajini, kao i na Bliskom istoku i svugdje drugdje, jedina šansa za zaustavljanje ratova kapitala leži u nesklonosti radnika da podlegnu vojnim okvirima koje buržoazija nameće kako bi ponovno uspostavila svoju klasnu vlast. To će biti moguće samo ako se proletarijat svake nacije ujedini za svoje neposredne interese i svoj povijesnu zadaću svrgavanja buržoazije i ostvarivanja integralnog programa komunizma, pod vodstvom Međunarodne Komunističke Partije.