Ekstraktivizam i zeleno licemjerje, drugi dio

Povijest nemilosrdnih, destruktivnih praksi tvrtke Rio Tinto seže daleko izvan Srbije, gdje smo u prethodnom dijelu ovog članka pokrili aktualne kontroverze oko rudarenja litija.

Jedna od najtamnijih povijesnih mrlja na ugledu tvrtke bio je masakr 4. veljače 1888. u Španjolskoj, kada je ubijeno najmanje 13 radnika i poljoprivrednika jer su prosvjedovali protiv smrtonosnih isparenja koje je ispuštala tvrtka, a koja su udisali tijekom svojih iscrpljujućih radnih dana.

Od tada, tvrtka je ostala notorna po svojim “ekscesima” u potrazi za profitom, kako u inozemstvu tako i kod kuće. Zapravo, neke od najznačajnijih nedavnih kontroverzi uključivale su aktivnosti Rio Tinta u Australiji i široj Oceaniji.

Incident u klancu Juukan

Operacije Rio Tinta u Australiji, posebno u regiji Pilbara u Zapadnoj Australiji, ključne su za njezine globalne aktivnosti iskopavanja željezne rude i boksita. Rudnici Pilbara među najvećima su na svijetu. Njihovo daljnje širenje prijetilo je uništenjem klanca Juukan, mjesta od iznimne kulturne i povijesne važnosti za domorodačke narode Puutu Kunti Kurrama i Pinikura (PKKP).

U svibnju 2020. godine, Rio Tinto je opsežno koristio eksplozive za proširenje svog rudnika željezne rude Brockman 4, uzrokujući uništenje dvaju skloništa u stijenama unutar Juukan Gorgea, unatoč potpunoj svijesti tvrtke o 46.000 godina staroj povijesti nalazišta, koje je uključivalo brojne artefakte i DNK dokaze o drevnoj ljudskoj prisutnosti.

Narodi PKKP nastojali su zaštititi Juukan Gorge putem australskih mehanizama za zaštitu baštine, posebno Zakona o aboridžinskoj baštini iz 1972. godine u Zapadnoj Australiji. Ovaj Zakon zahtijeva od tvrtki da dobiju dopuštenje od vlasti pojedinih saveznih država prije no što krenu narušavati lokacije od važnosti za aboridžinsko stanovništvo.

Godine 2013. Rio Tinto je dobio pristanak iz Članka18 ovoga Zakona za nastavak uništenja, unatoč rastućoj svijesti o važnosti nalazišta kroz kasnije arheološke studije. PKKP, uz potporu Odbora za zemlju Puutu Kunti Kurrama, izravno je komunicirao s Rio Tintom, predstavljajući daljnje dokaze o važnosti nalazišta i pozivajući tvrtku da obustavi svoje planove. Unatoč tim naporima, pristanak iz Odjeljka 18 nije povučen, a uništenje nalazišta je nastavljeno.

Odluku o davanju pristanka iz Odjeljka 18 donio je ministar za aboridžinska pitanja Zapadne Australije, na temelju preporuka Odbora za aboridžinski kulturnu baštinu(ACMC). ACMC je isprva preporučio davanje pristanka na temelju tada dostupnih informacija, ali kasniji arheološki nalazi nisu bili dovoljni da se odluka promijeni.

Incident je pokrenuo parlamentarnu istragu u Australiji, koja je otkrila sistemske propuste u okviru zaštite kulturne baštine i naglasila neadekvatnu suradnju Rio Tinta s PKKP-om. Nakon istrage, nekoliko visokih rukovoditelja u Rio Tintu, uključujući izvršnog direktora, podnijelo je ostavku, a tvrtka se obvezala da će preispitati svoje prakse upravljanja kulturnom baštinom, iako te mjere nisu bile dovoljne za rješavanje širih problema.

Rudnik Panguna u Papui Novoj Gvineji

Rudnik bakra Panguna, smješten na otoku Bougainvilleu u Papui Novoj Gvineji (PNG), na svom je vrhuncu bio jedan od najvećih površinskih rudnika bakra na svijetu. Rudnik, kojim je upravljao Bougainville Copper Limited (BCL), podružnica tvrtke Rio Tinto, započeo je s radom 1972. godine i brzo je postao značajan izvor prihoda za PNG, značajno pridonoseći prihodima zemlje od izvoza.

Između 1972. i 1989. godine, rudnik je generirao približno 2 milijarde dolara prihoda. Vlada PNG-a, koja je posjedovala 19,1% udjela u BCL-u, primila je oko 5% tog prihoda, što je, tijekom vrhunca rada rudnika, činilo oko 12-15% ukupnog nacionalnog dohotka zemlje. Međutim, većina profita odlazila je tvrtki Rio Tinto i njezinim dioničarima, dok su lokalne zajednice u Bougainvilleu od rudnika imale minimalnu korist.

Međutim, ekološki i društveni utjecaj rudnika bio je ozbiljan. Proces rudarenja proizvodio je ogromne količine otpadnog materijala, koji su se rutinski odlagali u rijeku Jaba, što je dovelo do široko rasprostranjene kontaminacije riječnog sustava. Ovo zagađenje uništilo je lokalni ribolov, otrovalo zalihe vode i učinilo velika područja zemlje neupotrebljivima za poljoprivredu, uništavajući sredstva za život tisućama stanovnika Bougainvillea.

Ovo rastuće nezadovoljstvo kulminiralo je oružanim ustankom protiv vlade PNG-a i Rio Tinta 1988. godine, čime je signaliziran početak Bougainvilleskog građanskog rata. Sukob, koji je trajao gotovo čitavo desetljeće, isprva je bio potaknut zahtjevima zemljoposjednika za naknadom štete i boljim upravljanjem okolišem, ali se brzo razvio u širu borbu za neovisnost Bougainvillea. Revolucionarna vojska Bougainvillea (BRA), sastavljena uglavnom od lokalnih zemljoposjednika, počela je sabotirati operacije rudnika i napadati vladine snage, što je dovelo do nasilnog gušenja od strane vojske PNG-a.

Prema procjenama, sukob je rezultirao smrću otprilike 15.000 do 20.000 ljudi i masovnim raseljavanjem lokalnog stanovništva. Vlada PNG-a, uz prešutnu potporu Rio Tinta, održavala je blokadu oko Bougainvillea tijekom većeg dijela sukoba, prekidajući osnovne usluge i pogoršavajući humanitarnu krizu.

Rio Tinto svakako snosi značajnu odgovornost kako za ekološki i društveni utjecaj rudnika Panguna, tako i za pokretanje sukoba. Unatoč završetku sukoba 1998. godine, Rio Tinto uglavnom nije odgovarao na pozive za odštetom ili reparacijama od strane stanovništva Bougainvillea. Rudnik je ostao zatvoren od izbijanja sukoba, a Bougainvilleu je od tada dodijeljena veća autonomija, uz tekuće rasprave o potpunoj neovisnosti od PNG-a. Ekološka šteta uzrokovana rudnikom i dalje postoji, a napori za sanaciju zemljišta ostali su minimalni.

Uključenost i suučesništvo Australije u regiji

Odnos Australije s PNG-om ukorijenjen je u kolonijalnoj prošlosti koja se razvila u dinamiku koju karakterizira značajan australski utjecaj na politička i ekonomska pitanja PNG-a. Australija, koja je upravljala PNG-om pod mandatom Lige naroda nakon Prvog svjetskog rata, nastavila je vršiti dominaciju čak i nakon neovisnosti PNG-a 1975. godine, putem strane pomoći, vojne pomoći i ekonomskih ulaganja. Ekonomska uključenost Australije u PNG snažno je usmjerena na vađenje prirodnih resursa, posebno putem australskih rudarskih tvrtki. Ta je uključenost rezultirala značajnim ekološkim i društvenim troškovima za autohtone zajednice PNG-a, o čemu svjedoči rudnik Panguna.

Osim ekonomske eksploatacije, australski program strane pomoći vrši znatan utjecaj na domaće politike PNG-a. Ta je pomoć često vezana uz uvjete koji promiču interese australskih poduzeća, poput privatizacije javnih usluga i poticanja stranih ulaganja. Australski konzultanti često oblikuju ekonomske i razvojne strategije PNG-a, dodatno učvršćujući kontrolu Australije nad unutrašnjim poslovima PNG-a.

Ovaj obrazac imperijalističke uključenosti ogleda se u suučesništvu Australije u indonezijskoj okupaciji Istočnog Timora i kasnijem genocidu u Timoru. Nakon proglašenja neovisnosti Istočnog Timora od Portugala 1975. godine, Indonezija je napala i anektirala to područje. Pozicija Australije predstavljala je široko suučesništvo, motivirano željom da se održe dobri odnosi s Indonezijom i osiguraju njezini ekonomski interesi u Timorskom jazu, naftom bogatom području Timorskog mora.

Genocid, koji se dogodio tijekom indonezijske okupacije od 1975. do 1999. godine, prema procjenama je rezultirao smrću 100.000 do 200.000 ljudi. Ova brojka uključuje one koji su izravno ubijeni u vojnim akcijama, kao i one koji su umrli od gladi, bolesti i drugih posljedica sukoba. U Istočnom Timoru tada je živjelo oko 600.000 do 700.000 ljudi.

Unatoč tome, Australija je pružila diplomatsku podršku okupaciji, priznala indonezijsku aneksiju Istočnog Timora i potpisala Ugovor o Timorskom jazu s Indonezijom 1989. godine, dopuštajući zajedničku eksploataciju naftnih i plinskih resursa regije.

Suučesništvo Australije seže i dalje, u njezinu uključenost u indonezijsku antikomunističku čistku sredinom 1960-ih, kada je ubijeno – procjenjuje se – između 500.000 i milijun ljudi. Nakon pokušaja državnog udara 1965. godine, indonezijska vojska, predvođena generalom Suhartom, pokrenula je kampanju protiv osumnjičenih komunista. Australija je, zajedno s drugim zapadnim silama, prešutno podržala te akcije, gledajući uništenje komunizma u Indoneziji ključnim u suzbijanju radničkog pokreta u Jugoistočnoj Aziji za vrijeme Hladnog Rata. Australska obavještajna služba pružila je tajnu pomoć, uključujući informacije korištene za lociranje osumnjičenih komunista, i suzdržala se od osude masovnih ubojstava. Ova potpora bila je potaknuta željom da se uskladi sa strateškim interesima SAD-a te da se zaštite australske investicije.

Međunarodno rješenje za međunarodni problem

Rio Tinto koristi svu svoju produktivnu i političku silu kako bi narušio teritorijalni suverenitet radi profita i uništio najzaostalije oblike nacionalnog kapitalizma određujući sudbinu čitavih država i naroda. To je oblik imperijalizma, onog od proizvodnje i trgovine, s kojim su u skladu politički i vojni imperijalizmi uključenih država. To je karakteristična osobina zajednička velikim multinacionalnim kompanijama, svim kapitalističkim strukturama koje su prevladale uska ograničenja nacionalnih proizvodnih ekonomija. One predstavljaju ekstremni oblik kapitalizma, njegovu najnapredniju i definitivnu strukturu.

Te multinacionalne kompanije izgleda da se postavljaju iznad država i iznad samih imperijalističkih blokova. U našoj doktrini, one su definitivna točka kapitalističkog razvoja, posljednji povijesni kraj ovog sustava koji vlada na svjetskoj razini. Nema drugog mogućeg razvoja za kapitalizam. Nakon ove faze može postojati samo katastrofa trećeg svjetskog rata, ili svrgavanje kapitalističkih država od strane antagonističke klase i njezine svjetske partije. Iz tog razloga, njihovo djelovanje u prividnom preziranju svakog zakona i propisa ostavlja dojam neograničenosti. Često se kaže da se same države moraju pokoriti tim divovima profita jer ne mogu obraniti nacionalni kapital pred njihovom nevjerojatnom moći.

Ali to je samo iluzija. Iza multinacionalnih kompanija uvijek stoji država. Država im nije podređena, već ih brani i podržava. Također je u stanju izraziti određeni stupanj kontrole nad njihovim djelovanjem i rastom te ih zadržati unutar utvrđenih okvira. Osim toga, sama država ne oklijeva intervenirati kada je to u njezinu interesu. Tijekom ratova ti hipertrofirani proizvođači profita razdvajaju se u korist nacionalnog kapitala.

U tom smislu, sitnoburžujske krasne duše, iskreni demokrati koji bi od kapitalizma u njegovom najvišem obliku zahtijevali “pošten profit” i stroga pravna pravila, pretpostavljaju da se njegovi ekscesi mogu obuzdati slijedeći ista sveta načela. Ili da ograničene i lokalne borbe protiv kapitalističkih ekscesa mogu “urazumiti” ono što je po svojoj prirodi nehumano i bezgranično.

Multinacionalni Rio Tinto, sa svom svojom zlobom i nasiljem, kao i svojom beskrupuloznom ravnodušnošću prema ljudskim potrebama i očuvanju prirode, djeluje na način koji mu dopuštaju ekstremna pravila kapitalizma. Ali s druge strane, to je upečatljiv primjer sitnoburžoaske iluzije da se djelovanje kapitalizma može promijeniti zakonom, narodnim pritiskom, ili bilo kojim drugim alatom koji demokracija stavlja na raspolaganje.

Apsolutno anarhična i antiljudska priroda kapitalizma, zbog njegove intrinzične potrebe za proizvodnjom profita, u svom zlostavljanju prirode i najamnih radnika ne oklijeva pred bilo kojim društvenim zločinom.

Vjerovati da racionalnost, ili zakon, mogu zaustaviti smrtonosni marš kapitalističkog razvoja sa svim njegovim tragedijama, postaviti ga na ljudsku mjeru, ili ostvariti samo “pravedan” profit, druga je strana sitnoburžoaske ideologije koja žarko želi da se stvari mogu “popraviti” bez rušenja tog oblika proizvodnje, a prije svega bez svrgavanja njegove države.