Plinska kriza otkriva slabost europskog kapitala: ambicije o održivosti na izmaku snaga

Usred proturječja svojstvenih kapitalizmu, EU se suočava s krizom koja nije samo ekonomska, već u osnovi strukturalna. Nedavno izvješće Europske komisije (EK), nazvano „Budućnost konkurentne Europe” („The Future of Competitive Europe”), ne štedi riječi – ključna pitanja koja paraliziraju kontinent otvoreno su istaknuta: energetska ovisnost, sve veći tehnološki jaz te nedostaci u sigurnosti i obrani. Ipak, ono što izvješće ne uspijeva obuhvatiti je nerješiva priroda ovih proturječja, koja predstavljaju proizvode ekonomskog sustava koji više ne može jamčiti razvoj bez pogoršanja vlastitih kriza.

Kada je SSSR vodio igru

Godine 1964. započeli su radovi na kompleksnom naftovodu „Družba”, projektiranom za transport 50 milijuna tona nafte godišnje i opskrbu zemalja Istočnog bloka. U svrhu opskrbljivanja Zapadne Europe, između 1982. i 1984. izgrađen je plinovod Urengoy-Pomary-Užhorod. S transportnim kapacitetom od 100 Gm³ (100 milijardi metara kubičnih) godišnje komplementirao je sovjetsku mrežu plinovoda, koja je već bila djelomično operativna od 1973., pruživši joj izravnu vezu sa Zapadnom Europom. Službena inauguracija toga plinovoda bila je održana u Francuskoj, ali tek nakon zaključenja dugih pregovora koji su završili u veljači 1978. godine, potpisivanjem sporazuma o transportu 13,6 Gm³ plina godišnje kroz tadašnju Čehoslovačku. Proslava otvaranja novog plinovoda poklopila se s hitnom potrebom Zapada da nađe alternativu iranskom plinu nakon pada dinastije Pahlavi.

Reaganova je administracija 1980-ih godina nastojala utjecati na europske zemlje tako što je onemogućavala onim zemljama koje su surađivale sa Sovjetima pristup osnovnim komponentama za održavanje plinovoda i njihove prateće infrastrukture. Reagana je posebno zabrinjavala mogućnost da bi ostavljanje plinske infrastrukture u rukama Kremlja moglo pojačati utjecaj SSSR-a ne samo u Istočnoj Europi, već i na Zapadu. Zbog te je brige svoj prvi mandat proveo (bezuspješno) pokušavajući blokirati izgradnju prvog plinovoda između SSSR-a i Njemačke. No izgradnja plinovoda je uspjela unatoč tim pritiscima, te je pritom potaknula snažan uspon ruskih plinskih kompanija poput Gazproma i utjecala na povećanje ruske proizvodnje fosilnih goriva. Zapravo, opskrba europskih tržišta plinom je značajno porasla nakon 1990.

Afrički plin

U međuvremenu, 1980-ih godina, talijanski plinovod Transmed transportirao je 30 milijardi m³ alžirskog plina godišnje preko Tunisa, opskrbljujući Južnu Europu značajnom količinom plina i postavljajući se kao jedan od glavnih koridora za uvoz ne-ruskog plina. Plinovod Magreb-Europe (MEG) dovršen je 1996. godine te se njime, preko Maroka, počelo opskrbljivati Španjolsku i Portugal.

Godine 2004. započela je izgradnja plinovoda Greenstream, koji je opskrbljivao Italiju s 8 milijardi tona plina godišnje. Međutim, taj će plinovod biti prekinut padom Gadafijeva režima u Libiji. Nešto kasnije, zbog diplomatske krize između Alžira i Maroka u kolovozu/augustu 2021., Alžir će zatvoriti i slavine MEG-a.

Plin je ipak nastavio teći iz Alžira u Španjolsku preko modificirane verzije plinovoda Medgaz, otvorenog 2011., koji izravno povezuje Beni Saf s Almerijom, s kapacitetom od 10,5 milijardi kubičnih metara godišnje.

Norveška

Iako je proizvodnja plina u Europi oduvijek bila daleko ispod potražnje, norveški plin počeo je pristizati u Njemačku kroz dva plinovoda: Europipe I (18 Gm³/god.), otvoren 1995. godine, te Europipe II (24 Gm³/god.), otvoren 1999. godine.

Norveška se itekako okoristila današnjom nesigurnom situacijom. Između 2022. i 2023. Europska unija je za norveški plin platila 50 milijardi eura, što je otprilike tri puta više nego za period 2017.-2020. Velik dio tog povećanja dogodio se zbog trenutnog porasta cijena, budući da se količina uvezenog plina uvećala za svega dvije trećine.

Novi plinovodi

Talijanska kompanija Eni je 2003. godine zajedno s ruskim Gazpromom izgradila plinovod Blue Stream („Plavi tok”) godišnjeg kapaciteta 16 Gm³ za transport plina iz Rusije u Tursku preko Crnog mora. Plinovod Yamal (33 Gm³/god.), dovršen 2005. godine, povezao je sibirski plin s Njemačkom putem Bjelorusije i Poljske. Italija je 2007. godine potpisala sporazum s Gazpromom o pokretanju izgradnje drugog plinovoda – Južnog toka (63 Gm³/god.). Međutim, ovaj je projekt obustavljen 2014. godine zbog ruske aneksije Krima, a kasnije je transformiran u plinovod Turski tok (31,5 Gm³/god.). Time je Turska ostala jedinim korisnikom ruskog plina. Drugi plinovod za opskrbu sjeverne Europe (Sjeverni tok 1, 55 Gm³/god.) otvoren je 2011. godine, dok je projekt izgradnje Sjevernog toka 2 (55 Gm³/god.) započeo 2015. godine, s ciljem opskrbe ruskim prirodnim plinom uz izbjegavanje teritorija Ukrajine.

Umjesto toga, Italija je 2020. dovršila Transjadranski plinovod (TAP, 10 Gm³/god.), kojim se azerbajdžanski plin počeo transportirati preko Turske, Gruzije, Grčke i Albanije. Plinovod se račva u Turskoj, pri čemu bi se jedan njegov krak mogao spojiti na plinovod Nabucco (23 Gm³/god.), koji bi na putu do Austrije trebao prolaziti kroz Bugarsku, Rumunjsku i Mađarsku.

Amos Hochstein, Bidenov savjetnik za nacionalnu sigurnost, 2021. je godine dobio zadatak uvjeriti Njemačku da zamrzne izgradnju Sjevernog toka 2. U veljači je njemački kancelar Scholz bio pozvan u Bijelu kuću, gdje je Biden izjavio: „U slučaju da Rusija izvrši invaziju (…) Sjevernog toka 2 više neće biti.” Na novinarsko pitanje kako namjerava održati to obećanje, s obzirom na to da plinovod nije pod izravnom kontrolom SAD-a, američki je predsjednik odgovorio: „Obećavam vam, bit ćemo u mogućnosti to učiniti.”

Rusija je 24. veljače 2022. napala Ukrajinu. Rat je doveo do međunarodnih sankcija Rusiji, na koje je Rusija odgovorila prisiljavanjem svih zemalja uvoznica plina da im plaćaju u rubljima. Kada je Poljska to odbila učiniti, plinovod Yamal je prekinut. U skladu s Bidenovim obećanjem, Sjeverni tok je sabotiran u rujnu 2022. Sljedećeg je dana otvoren plinovod Baltic pipe (10 Gm³/god.) za transport plina iz Sjevernog mora u Poljsku.

Usporedimo li protoke ovih plinovoda, postaje jasno koliko je Rusija bila važna za opskrbu Europe prirodnim plinom. Na kraju krajeva, 2021. je godine 45% prirodnog plina potrošenog u EU dolazilo iz Rusije.

Energetska kriza i socijalni mir

Prekid opskrbe ruskim plinom Europu košta jednogodišnjeg rasta bruto domaćeg proizvoda. Europska unija se našla u situaciji u kojoj je prisiljena preusmjeravati značajne financijske investicije u infrastrukturu prikladnu za uvoz ukapljenog prirodnog plina (LNG).

Iako je istina da su cijene plina danas poprilično niže u odnosu na vrhunce dosegnute tijekom krize izazvane pandemijom COVID-19 i energetske krize 2022. godine, europske cijene električne energije još uvijek su 2-3 puta više od onih u Sjedinjenim Državama, dok su cijene plina više oko 4-5 puta. Izvješće Europske komisije govori nam da je volatilnost cijena plina između 2010. i 2018. bila vrlo ograničena u usporedbi s narednim razdobljem, kada je volatilnost znatno porasla (čak do šest puta).

Zamjenjivanje plina iz plinovoda uvezenim ukapljenim plinom dodatno će otežati stabilizaciju cijena. Tržište LNG-a po svojoj je prirodi još nestabilnije jer se ukapljeni plin uglavnom prodaje na gotovinskom („spot”) tržištu – financijskom tržištu specijaliziranom za pružanje usluga i dobara za brzu isporuku.

Volatilnost troškova opskrbe energijom ima neumoljive posljedice po sve sektore proizvodnje. Troškovi uvoza fosilnih goriva 2023. su godine porasli za 90% u usporedbi s prosjekom iz 2017.-2021.

Iako se ovaj aspekt može činiti intuitivnim, valjalo bi posebno naglasiti jednu od njegovih temeljnih posljedica: zbog velike nepravilnosti i neujednačenosti državnih prihoda, europske vlade teško planiraju unaprijed – što dovodi do ozbiljnih posljedica po javnu upravu, ali i za politike usmjerene jačanju socijalnog mira.

Sada dolazimo do najvećeg paradoksa. Europska komisija u svojem izvješću daje do znanja da je polovica razlike između europskih i američkih cijena električne energije posljedica troškova same proizvodnje – goriva, troškova održavanja, ulaganja u infrastrukturu itd. Međutim, druga je polovica razlike u cijeni posljedica oporezivanja; u SAD-u industrija ne plaća porez na potrošnju energije ili emisije CO₂. Dakle, upravo u tome leži dinamička povezanost volatilnosti troškova energije i državnih prihoda.

Kočnica za dekarbonizaciju

Europska strategija za izlazak iz spirale strukturnih kriza – pogoršanih ratom i geopolitičkim pritiscima Sjedinjenih Država – uglavnom se temelji na dekarbonizaciji i razvoju kružnog gospodarstva („circular economy”). Ti ciljevi predstavljaju jedini način na koji europska buržoazija može zamisliti zajamčenu energetsku tranziciju i dugoročnu sigurnost kontinenta. No plan dekarbonizacije unutar sebe sadrži inherentnu tehničku kontradikciju: uvelike se temelji na korištenju plinskih termoelektrana.

U svrhu održavanja balansa električne mreže, potrebne su elektrane koje se mogu brzo uključiti i isključiti kako bi se kompenzirale neizbježne fluktuacije u proizvodnji energije iz obnovljivih izvora, poput energije vjetra i Sunca. To je neophodno kako bi se osigurala stalna opskrba energijom, čak i kada obnovljivi izvori energije nisu dostupni – primjerice, kada nema vjetra ili Sunčeve svjetlosti. Termoelektrane na plin, zbog iznimno kratkog vremena potrebnog za njihovo pokretanje, trenutno predstavljaju jedinu tehnologiju koja može učinkovito ispuniti taj zahtjev. Stoga, unatoč ambiciji da se smanji potrošnja fosilnih goriva, jedno od njih – prirodni plin – i dalje ostaje ključni element za postizanje ciljeva energetske tranzicije, stavljajući tako naglasak na jedan veliki tehnički izazov na putu do stvarne dekarbonizacije.

***

Ovoj važnoj temi ćemo se vratiti u narednim brojevima, uz osvrte na druge aspekte izvješća Europske komisije, poput tehnološke stagnacije, produktivnosti rada i obrane.