Klasna borba u Hrvatskoj: ljeto 2024.

Turistički sektor

Kao i svake godine, hrvatski su mediji veći dio ljeta 2024. posvetili pitanju turističke sezone. Hrvatska, kao zemlja izuzetno ovisna o turizmu, suočavala se s velikim problemom: stagnirajući broj turističkih dolazaka počeo je izazivati zabrinutost za budućnost turističkog sektora u cjelini. Time je dovedena u pitanje i održivost čitavog ekonomskog modela današnje Hrvatske, baziranog prvenstveno na uslužnom sektoru.

Bez obzira na to kako je hrvatskom turizmu išlo tijekom posljednjih nekoliko godina, domaća i strana buržoazija u tom sektoru nedvojbeno je profitirala od jednog ključnog faktora: manjka radničkih borbi. Iznenađenja tu zapravo ne bi trebalo biti, s obzirom na to da je turizam i dalje jedna od najprekarnijih grana hrvatskog gospodarstva, s vrlo niskim udjelom sindikalno organiziranog radništva. Kako bismo dobili cjelovitu sliku stanja u turističkom sektoru, moramo uzeti u obzir i značajan priljev sezonskih radnika iz bivše Jugoslavije (uglavnom Srbije, BiH, Makedonije i Kosova), kao i sve veći broj stranih radnika iz najsiromašnijih regija Azije. Ti strani radnici pretežno slabo poznaju radno zakonodavstvo, a reakcionarni sindikati ni ne pokušavaju ih organizirati. Iako pritužbe migrantskih radnika u uslužnom i građevinskom sektoru postaju sve glasnije i otvorenije, spomenute prepreke – zasad – još uvijek služe kako bi se njihova borba sasjekla u korijenu.

Klasna borba u Hrvatskoj na povijesno je niskim granama još od ulaska u EU 2013. godine. Pridruživanje EU poslužilo je kao ispušni ventil za desetke tisuća nezadovoljnih najamnih radnika koji su odlučili emigrirati u zemlje Zapadne i Srednje Europe (prije svega u Njemačku, Austriju, Irsku i Švedsku). Prosvjedni pokreti koji su ojačali tijekom financijske krize i recesije 2008. godine ubrzo su se ispuhali i od tada se nisu oporavili. Većina radničkih borbi u razdoblju nakon 2013. odvijala se u javnom sektoru, gdje su sindikati i dalje ostali brojni i utjecajni.

Klasna akcija u predškolskim ustanovama

U kasno proljeće 2024. godine u štrajk su stupili djelatnici predškolskog odgoja u tri mala hrvatska grada – Slunju, Biogradu na Moru i Vrsaru. Plaće radnika u predškolskom odgoju trebale su se povećati zbog njihova usklađivanja s novim propisima o plaćama javnih i državnih službenika. Ovo je povećanje trebalo biti dijelom šire inicijative Vlade RH, ukupne vrijednosti otprilike 1,5 milijardi eura, čiji je proklamirani cilj neutralizacija pada vrijednosti plaća povodom inflacije koja je pogodila Hrvatsku nakon uvođenja eura.

Predškolske ustanove u Hrvatsoj (za razliku od osnovnih i srednjih škola) spadaju u nadležnost lokalne samouprave. To znači da su općine i gradovi nužno potpisnice kolektivnih ugovora. Iako je do sredine svibnja više od 50 drugih gradova već potpisalo nove kolektivne ugovore, Slunj, Biograd na Moru i Vrsar to nisu učinili. Budući da su lokalne vlasti odbijale potpisati nove ugovore, radnici predškolskih ustanova u tri navedena grada odlučili su stupiti u štrajk. Sva tri štrajka organizirao je Sindikat obrazovanja, medija i kulture Hrvatske (SOMK). SOMK je relativno novi sindikat, osnovan tek 2010. godine kao sekcija Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), koji je, pak, član Međunarodne konfederacije sindikata (ITUC).

SSSH je formalni sljednik titoističkog Saveza sindikata Hrvatske (SSH), koji je prije 1989. predstavljao jedinu legalnu sindikalnu središnjicu, a i danas okuplja najveći broj sindikalno organiziranih radnika u Hrvatskoj. Mnoge sekcije SSSH u privatnom sektoru, kao i samo vodstvo te središnjice, notorni su po čestim zakulisnim igrama putem kojih izdaju interese radnika. S druge strane, dva najistaknutija sindikata javnog sektora unutar SSSH – SOMK i sindikat prosvjetnih radnika Preporod – ističu se svojim retoričkim „radikalizmom”, kojega zaista slijedi i relativna borbenost.

Ipak, SOMK nije reprezentativni sindikat predškolskih radnika Hrvatske, nego predstavlja samo njihov manji dio. Reprezentativni sindikat je mnogo stariji Sindikat radnika u predškolskom odgoju i obrazovanju Hrvatske (SRPOOH), koji je povezan s Maticom hrvatskih sindikata (MHS) – glavnim rivalom SSSH-a u javnom sektoru. MHS sa svim svojim ograncima su 1990-ih osnovali sindikalni disidenti te je on trenutno najveća sindikalna središnjica u javnom sektoru.

Možda čak i više nego SSSH, MHS je stekao reputaciju „šefovskog” sindikata, uvijek spremnog na kompromise za dobrobit buržoaske države. To je postalo očito tijekom velikog štrajka prosvjetnih radnika 2019. godine. Vodstva dvaju MHS-ovih sindikata tada su proglasila prekid štrajka – što je bilo u izravnoj suprotnosti s jasno izraženom voljom radnika, koji su bili spremni nastaviti štrajk čak i nakon što im je država zaprijetila prisilnim gušenjem pokreta. Manjinski sindikat Preporod usprotivio se ovoj odluci, ali nije mogao utjecati na konačni ishod.

Otprilike istovremeno slična se situacija mogla uočiti i u predškolskim ustanovama, odnosno vrtićima: dok je SOMK organizirao prosvjede i druge javne akcije u svrhu borbe protiv pada životnog standarda, SRPOOH je – usprkos svojem daleko brojnijem članstvu – ostao pasivan. Nije tajna da su SOMK izvorno osnovali nezadovoljni članovi SRPOOH-a, a čini se očitim da je njihov borbeniji pristup urodio plodom: članstvo u SOMK-u je poraslo sa svega dvije stotine 2010. godine, na više od 3500 članova u ovom desetljeću.

Upravo unutar tog konteksta treba shvatiti tri štrajka u Slunju, Biogradu i Vrsaru. SOMK se 2024. osjećao dovoljno snažnim da započne istovremene štrajkove na tri različite lokacije. Kao što je prethodno navedeno, plaće djelatnicima predškolskog odgoja isplaćuje jedinica lokalne samouprave (grad ili općina), a ne Ministarstvo obrazovanja. Situacija s kojom se susreću radnici dječjih vrtića dodatno je pogoršana nedostatkom snažnog industrijskog sindikata. Stoga svaki oblik mobilizacije na nacionalnoj razini, poput onoga izvedenog od strane školskih radnika 2019. godine, postaje puno teži. Posljedično, predškolskim radnicima preostaju borbe koje su izolirane i „lokalizirane”.

Zbog tih su faktora tri navedena štrajka polučila posve različite rezultate. Prvi je završio štrajk u Slunju, i to djelomičnom pobjedom radnika: gradonačelnica Slunja je 7. lipnja pristao na povećanje plaća, ali je odbio potpisati novi kolektivni ugovor kojega je predložio sindikat. Štrajk u Vrsaru je završio nakon šest tjedana, a tamošnja je vlast pristala na većinu radničkih zahtjeva.

Štrajkovi u Slunju i Vrsaru nisu bili jednostavni, a lokalne su vlasti u oba grada dale sve od sebe da ih slome. Tri su vrsarske odgojiteljice čak bile suspendirane s radnog mjesta. Usprkos tome, oba su štrajka završila manje-više uspješno.

Štrajk u Biogradu na Moru bio je drugačiji: lokalna vlast, koja već neko vrijeme planira privatizirati vrtić, dodatno je zaoštrila svoj stav prema štrajkašima i odbila bilo kakvu mogućnost dogovora. Ispred gradskih vrtića bili su postavljeni zaštitari kako bi spriječili ulazak sindikalnih aktivista. Štoviše, gradonačelnik je proglasio štrajk nezakonitim, a na štrajkaše je poslao i policiju. Radnicima je bilo zabranjeno kontaktirati roditelje djece, a bio im je zabranjen i pristup većini dijelova zgrada u kojima su inače radili. Dodatni je problem predstavljalo očekivano smanjenje broja polaznika vrtića tijekom ljeta, zbog čega su štrajkaši izgubili dio svoje pregovaračke moći. Nakon dva mjeseca štrajka, 16. srpnja, radnici i SOMK odlučili su prekinuti štrajk ne postigavši niti jedan od zacrtanih ciljeva. U priopćenju SOMK-a, izdanom nakon okončanja štrajka, tvrdi se da će se obustava rada nastaviti na jesen, no do sada nije dogodilo ništa.

„Štrajk upozorenja” u Calucemu

Kao što je već spomenuto, zaposlenici u javnom sektoru (a posebice prosvjetni radnici) uglavnom predstavljaju najmilitantniji segment hrvatske radničke klase. Pa ipak, radničke borbe izbijaju i u privatnom sektoru. Jedan je primjer takve borbe bio kratki „štrajk” u tvornici cementa Calucem (dio španjolske grupacije Molins Construction Solutions) u Puli, održan 10. srpnja 2024. Štrajk je organiziran nakon mjesec dana uzaludnih pregovora između uprave Calucema i Sindikata graditeljstva Hrvatske (SGH), inače člana SSSH-a. Sindikat je tražio povećanje plaća od 20%, dodatak za ručak i veći broj slobodnih dana; uprava je zauzvrat ponudila povećanje plaće od svega 6,75 posto, tako da su pregovori završili u slijepoj ulici.

Sindikat je stoga odlučio organizirati četverosatni „štrajk upozorenja”. Naravno, štrajk upozorenja nije pravi štrajk, već predstavlja prijetnju pravim štrajkom. Uprava je bezuspješno pokušala spriječiti štrajk „podmićivanjem” radnika jednokratnim bonusom od 900 eura: štrajk je u konačnici podržalo preko 80% od ukupno 150 zaposlenika Calucema. Ubrzo nakon završetka štrajka upozorenja, uprava Calucema ponudila je povećanje plaća od 7,25 posto u 2024., te daljnje povećanje od 10 posto u 2025. godini. SGH je pristao na ovu ponudu – čime je demonstrirao manjak odlučnosti – i zaustavio mobilizaciju radnika u tvornici.

Štrajk u Calucemu i ranije opisana tri štrajka u dječjim vrtićima predstavljala su četiri najvažnija primjera radničkih borbi u Hrvatskoj tijekom ljeta 2024. Tako niska razina aktivnosti radničke klase pritom nije iznimka, već pravilo koje u Hrvatskoj važi gotovo cijelo desetljeće. Ipak, osim općih trendova ne treba zanemariti ni detalje pojedinih borbi – jer Partija, kada joj to snaga bude dopuštala, mora biti spremna aktivno intervenirati u radničkom pokretu. Treba napomenuti i da ostale zemlje bivše Jugoslavije nisu bile obuhvaćene ovim izvještajem, iako su neke od njih zasigurno proživjele „vruće” ljeto po pitanju aktivnosti radničke klase. Bosna i Hercegovina je, primjerice, doživjela val prosvjeda i prijetnji štrajkovima u sektorima obrazovanja, zdravstva, telekomunikacija i rudarstva – o kojima bi moglo biti riječi u nekom budućem izvještaju.